"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način" - moj omiljeni citat kojim je Tolstoj obuhvatio ne samo tragičnu sudbinu svoje junakinje, nego i cjelokupnu srž ljudskog postojanja.
Što je zapravo htio reći? Možda da se gasimo i palimo od slučaja do slučaja. Sve se planira, svaki pokret, svaka riječ, svaka emocija. Pretvaramo se u strojeve. S vremena na vrijeme kad se dogodi neka tragedija, dopustimo neku spontanost, no ubrzo se vraćamo u svoju ljušturu. Iskreno čeznem za danima svog djetinjstva, za životima svojih djedova i baka kojima je sve bilo jednostavno. Danas tamo gdje nema komplikacija mi ih sami stvorimo.
Gdje god dođeš, koga god pitaš,odgovori su isti: vjerojatno, možda, vidjet ćemo. Toliko smo se tehnloški razvili, da su nam želja, misao, potrebe, pa i svaki trenutak jednostavnosti zastranili. Kuda idemo, kamo, što želimo? Odgovor: Ne znam, vjerojatno, možda da možda ne.
Da nije tragično, bilo bi komično. Ljudi čega se bojimo!? Najvjerojatnije samih sebe. Očito je najbolje rješenje status quo. No, pitam se zar ikome to treba u životu. Drugi je primjer onaj standardni koji nas vraća na početak teksta.
Kad vam ide sve dobro, prijatelja na sve strane, no kad krene po zlu muk.
Svi ti ljudi povlače se poput vampira pred izlaskom sunca. Kad vam je zaista u životu teško shvatite tko je tko i to je tako najbolje. Ono što vrijedi neka ostane, ostalo neka nosi voda. No ipak najveći od svega je aspurd kojem se ne mogu načuditi je: što više daješ veća si budala.
E to stvarno nema logike, no da je ima mi ne bi postojali. Najveći Božji neuspio eksperiment su definitivno ljudi. No ipak, nije sve tako crno, nađe se poneka budala slična tebi pa skupa žonglirate kroz život.
No to uopće nije loše, zar ne?
Post je objavljen 23.10.2007. u 23:26 sati.