Unkle - spot s Goranom Višnjićem - KLIK KLIK
Mislila sam: meni je sve to isto,
I zeleni tapit i bose noge koje upadaju u tu hrskavu tundru
Predgrađa koji je zapravo grad iz kojeg nikad nisam
Imala potrebu bježati na splavi prema New Yorku
I ta njihova splav koju sam zamišljala
Ovjekovječenu čistim, mirisnim plahtama
Nevinih godina i sasvim mi je bilo moguće
Da bi one veslale do tamo i da bi uspjele
Do tog N.Y koji je bio pojam života, život sam, nešto nalik disanju
U vremenu kad smo htjele upravo to: disati svojim još nerazvijenim
Plećima
Bile smo mračne, kao močvara u sutonu,
Uvijek i jedino spremne na propitivanje
Koliko je dubok mulj kojim gazimo
Bilo je nešto uzbudljivo u toj samodestruktivnosti
bez pravila, samo svakodnevno nesnalaženje i tonjenje, prepuštanje,
nekontrolirani kaos i kapanje crvenih krikova, prhke, čvrste
zelene jabuke iza svakog dima
Ništa nalik ovome što danas radimo:
Čahurimo se u neke ugodne i predvidljivo pitome vrtove
Puštajući da ludilo iz nas izlazi kontrolirano,
pod nadzorom, kako ne bi pobjeglo kroz prozor, u svijet
i svratilo do susjeda, rodbine, nastanilo se na ulici
i čekalo nas na kantunima kad najmanje želimo:
Što želimo? Sreću – maksimum zadovoljstava?
I što onda? Gdje nakon tog maksimuma?
Da bar znamo razmrviti trenutke na jedan sekund
I živjeti ga u krug, polako, razgaziti svaki korak
Zabijati štapove jednog po jednog u zemlju i pratiti
Kretanje zvijezda: bez spaljene kose i očekivanja koje
Raste kao korov...
Uvriježilo se mišljenje u kojem je sve sreća ili nesreća,
Crno ili bijelo, materijalno ili duhovno
Želim znati gdje je nestalo sivo,
ono između zagrljaja i tihog krika orgazma?
Post je objavljen 23.10.2007. u 23:31 sati.