Pregled posta

Marketing

Tri su sata u noći. Zvuk alarma zaparao je noćnu tišinu. Bjesomućno tražim sat misleći da sam ga krivo navio. Ali na moje zaprepaštenje bilo je vrijeme za ustajanje. Ispred zgrade na Knežiji, u autu je čekao Buvinić. Došao nas je odvesti do autobusa (Marko, hvala ti još jednom i oprosti za tri sata). Usnuli Zagreb ostaje za nama. Pozdravljamo se, sjedamo u autobus za Beograd i pokušavamo još malo zadrijemati.

Beograd i lokalni bus

Kasnimo. Lokalni bus začepio je ulicu. Ne može naprijed, ne može nazad. Stojimo. Na ulici svi nervozni, trube, beštimaju. Nešto prije podne ipak smo došli na beogradski kolodvor. Ljubazna djevojka na šalteru turističkih informacija otvara mapu grada i ucrtava put do obližnjeg hostela „Corner“. Ulazimo u preuređeni trosobni stan i biramo sobu sa šest kreveta. Nije luksuz, ali je uredno i čisto. Jedini smo gosti hostela, a ljubazni domaćini ispunjavaju nam svaku želju. Pijemo čaj dok Jelena upisuje podatke iz putovnica. Za stolom je i Milan, diplomirani politolog, koji čeka posao u ministarstvu za Kosovo (ovdje radi honorarno). Pričamo o političkoj situaciji u Srbiji, ekonomiji, švercu. Milan nam je pričao o jednoj gospođi koja redovito „operira“ na granici Mađarske i Srbije. Poznaju je i svi granični policajci, ali nikako da je uhvate u prevari. Dosjetljiva žena uvijek pronađe rupu u zakonu. Nedavno je ušla u zemlju sa tri ogromne torbe cipela najnovije mode. Carinici otvore torbe, zadovoljno protrljaju ruke te krenuše naplatiti carinu i kaznu. Ali u svim torbama hrpa cipela samo za lijevu nogu. Niti jedna za desnu. U zakonu piše da se carina plaća po paru cipela. Žena se nasmješi, kažu da su cipele umjetnički postav neke izložbe, srdačno ih pozdravi, pokupi torbe i nastavi dalje.

Hostel Corner i Milan

Već nam je otrnula guzica od sjedenja na drvenoj klupi u čajnoj kuhinjici hostela, kad smo upitali za informacije o događanjima u gradu. „Možete ići na rakija fest. Hladno je, a dobra šljiva će vas ugrijati“, odgovori Milan. „Zvuči kao lijep način provođenja subotnjeg poslijepodneva u Beogradu“, kažem.

Zgrada savezne skupštine

Rakija fest

Polusatna šetnja centrom grada dovela nas je do trga gdje se održavao prvi rakija fest pod geslom: „Ono što je za Britance viski, za Francuze konjak, Grke ouzo ili Meksikance tekila – to je za Srbe rakija“. Veseli domaćini u veseloj ulici, veselo su punili čaše veselim posjetiteljima. Sjajnih očiju, usta razvučenih u osmijeh, sa čašicama u ruci, hrpa ljudi, od studenata do sijedih djedica, naguravalo se oko štandova. Na vrhu ulice postavljena je mala pozornica odakle je tročlani bend cijelu manifestaciju bojao jezz ritmovima. Ovu idilu svakog pravog alkoholičara, povremeno su remetile glasne najave voditalja progrma u sviračkoj pauzi: „Dragi posetitelji, samo još danas, imate priliku da se prijavite za prvi rakija šah. Umesto šahovskih figura potezi se izvode čašama rakije, koje se potom ispijaju do kraja. Pobjednik dobija vrijedne rakija nagrade“. Na trenutak sam pomislio o prijavljivanju, ali vjerojatno bih odustao već nakon drugog poteza. Nisam veliki ljubitelji žestokog pića; draža su mi dobra vina. Svejedno smo prišli štandu na kojem je simpatična hostesa pozivala na degustaciju. Probali smo čašicu domaće srpske šljivovice. Kliznula je posve bezopasno, malo zapekla grlo i zaustavila se u stomaku. Ali odjednom val topline se počeo širiti tijelom, oči zasuzile, a grlo reagiralo kratkim kašljem. Cura se nasmješi i nagne bocu želeći nam natočiti još jednu. Zahvalili smo se, odmahnuli glavom i rekli da nam je dosta za danas.

Štand jednog od mnogobrojnih izlagača

Navečer smo izašli u ulicu duhovito nazvanu Silikonska dolina. Prvo sam pomislio kako se radi o parodiji na Silicijsku dolinu u Kaliforniji, te da su tu većinom internet kafići ili možda računalne igraonice. Nismo stigli svima napisati mailove prije odlaska, pa pomislim kako će biti dobro da malo „prosurfamo internetom“. Šećemo ulicom i ne vjerujemo svojim očima. Doktor odmah prepoznaje najvnovije modele Marcedesa, BMW-a i Lexusa. Većinom crne boje, zatamnjenih stakala, kožnih sjedala, aluminijskih felgi, parkirani su na cesti uz pojedine kafiće. Prolazimo ulicom, kroz stakla vidimo žene savršenih proporcija, sjede, pijuckaju koktele, drže se snobovski. Bujne grudi, popunjene usnice, simetrične crte lica. Silikoni posvuda. Silikonska dolina.

Skrenemo u sljedeću ulicu, a pažnju nam privuče zvuk harmonike i ritam sevdalinki iz malog podrumskog kafića. Uđemo i naručimo pivo. U sredini šank i pet – šest stolova. Harmonikaš počne lagano plesti poznatu melodiju. Trenutak kasnije cijeli kafić na nogama, ruke su u zraku, oči poluzatvorene, a refren svi znaju: „U meni jesen jeee, mada kažu svi da sad je proljeće, u meni tuga jeee, jer si tiii 'ko zna gdje“.
Zasvirali oni još nekoliko hitova, mi zapjevali, pa nedugo zatim, uputili se nazad u hostel. Sutra ustajemo rano i idemo za Bukurešt.

Prizor viđen na svakom kolodvoru

Imali smo dvije opcije. Uzet željezničku kartu direktno za Bukurešt, što je skuplje, ali ne zahtjeva previše razmišljanja. Ili krenut autobusom prema Đerdapu, nekako prijeći granicu, a onda vidit kako najpovoljnije doći do Bukurešta iz pograničnog rumunjskog grada. Odlučili smo se za potonju, težu opciju. Sjeli smo u autobus za Kladovo. Platili smo kartu do Donjeg Milanovca, a autobus nas je odveo dalje, do Kladova. Kratko smo razgledali gradić i sjeli na ručak. Restoran uz Dunav. Prilazi nam simpatična konobarica u kasnim četrdesetim. Naručujemo dimljenu vješalicu i točeno pivo. Jedna porcija je dovoljno velika da se nahrane dva izgladnjela vaterpolista. Za stolom do nas sjede dvije Britanke. Sportski obučene, imaju nekih dvadesetak godina. Kažu da putuju od Londona do Istanbula na biciklima. „A gdje spavate“, priupitam. „Nađemo pogodno mjesto uz cestu, postavimo šator i ujutro nastavljamo dalje“ odgovore. E, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao.

Ulaz u Đerdapsku klisuru

Ostaci tvrđave

Kanjon Dunava

Ručak - dimljena vješalica

Nakon ručka, sjeli smo na autobus koji nas je ostavio direktno ispred Đerdapa. Krenusmo pješice preko brane. „Gdje ćete“, pita mladi srpski carinik. „Preko Đerdapa, u Rumunjsku, pa do Bukurešta, a posli i dalje“ – odgovorim. Otvori naše putovnice, vidi šarenilo različitih viza, pogleda nas još jednom,nasmiješi se i reče: „Svaka čast, znači tako se živi na zapadu“.

Cijelim putem uz kanjon, pogled nam je odvlačilo šarenilo PET ambalaže koja se rasipala niz tok dunava. Pomislih kako bi se naši sakupljači rado zakupali da se domognu plijena. Ovdje na žalost nisu imali zašto. Granica na Đerdapu može se prijeći samo u automobilu. Carinik zaustavi slijedeće vozilo koje prelazi granicu, sjedamo i trenutak kasnije već smo na rumunjskoj strani graničnog prijelaza. Čekamo u koloni i pričamo s vozačem. Ima dvije putovnice, rumunjsku i srpsku. Sa srpskom ne može nigdje. Da bi otišao u Njemačku vizu mora čekati po mjesec dana, a nije ju lako dobti. Netko pokuca na vozačevo prozorsko staklo. On izađe, pričaju nešto na rumunjskom, kratki stisak ruke i vrati se u auto. Otvore se zadnja desna vrata i plastična kesa sleti meni u krilo. Unutra nekoliko šteka cigareta i boca etanola. Vozač kaže da na nas može legalno prenjeti nešto cigareta i alkohola. Nismo ništa rekli.
Srećom na granici nije bilo nikakvih problema.

Slika brane
Granični prelaz Đerdap 1

Na graničnom prijelazu Đerdap 1

Vozač nas ostavlja na željezničkom kolodvoru. Tražimo vlak za Bukurešt. Ovdje nam ni phantomima nije pomogla. Žena na šalteru vjerojatno nije vidjela stranca godinama. Zapitala se kojeg vraga radimo u ovoj zabiti. U tom trenutku nailazi djevojka sva u crnom i posluži nam kao prevoditelj. Da nije bilo nje krvoločni taksisti koji su nahrlili oderali bi nas do gole kože. Koliko sam razumio jedan od taksista joj je odbrusio „Zašto nam je pomogla?!“. U ključnom trenutku napetost je kulminirala kada joj je zazvonio mobitel (tema iz „Psiha“). Mi smo pobjegli prema gradu.

Palača rumunjskog parlamenta i vozač taksija

Bulevar ispred parlamenta

Kolodvor u Bukureštu ugledali smo u rano jutro. Prijevoz do ambasade ponudio nam je simpatični starac. Cijena je bila prihvatljiva. Tokom vožnje obišli smo rumunjski parlament i bulevar koji se prostirao u produžetku. Ta najveća zgrada u Europi ima 1100 soba. Chauchesku ju je svojevremeno namijenio svojoj partiji. Vozaač nam je ispričao da kompleks zgrada gledan iz zraka ispisuje prezime zloglasnog diktatora. Dolaskom pred ambasadu ispostavilo se da je simpatični starac (vozač) sve osim simpatičan. Dogovorenu cijenu od 8 Lea, pretvorio u 80. U tom trenutku, Doktor mu ponudi 30. Nakon što je odbio ponudu odlučno se uputismo u svom smjeru. Priča je završena cijenom od 20 Lea. J.
Kroz pola sata bili smo na adresi moldavskog konzulata. Tamo nas je primio uglađeni starac odjeven kao sovjetski agent. U skladu s njegovim izgledom bila je i sama zgrada. Stil 50-ih. Sve zajedno uz škripanje starog parketa bilo je začinjeno mirisom zapuštenog tavana. Unatoč dojmovima, šarenu moldavsku vizu dobili smo odmah. Pečat na vizi još se nije ni osušio, a mi smo već bili u autobusu za Kišinjev. (Doktor je napomenuo da obavezno pogledate koje su boje moldavske zastave).

Autobusni kolodvor u Bukureštu