Marketing
Ljubavna opsesija
S obzirom na moju trenutnu duševnu situaciju mislim da nema baš nekog smisla pisat o nečemu drugom osim o ljubavi.
Kad odrastemo vrlo lako preskačemo one dječje faze koje prolazimo u vezi, držanje za ruku i sjedenje u parku se vrlo brzo zamjenjuje nekim odraslijim situacijama. Još kad netko od nas živi sam mislim da nije upitno da se naša veza seli ispred tv-a, u kuhinju i u krevet. Držali smo se za ruke, šetali po kafićima, sjedili na klupi i pričali o životu nekih mjesec dana. Nakon prvog sexa izlazili smo vani jedino kad nisam bila sama doma.
Dok lebdiš od ljubavi a nogama još uvijek dotičeš tlo - sve je u redu. Znaš da ti je lijepo, ali znaš i da nećeš dopustiti da odletiš predaleko u svojim snovima. Još kad imaš pored sebe osobu koja te svako malo reda radi zalijepi za tlo kako se ne bi predaleko vinula… E to je onda kombinacija za 5.
To međusobno spuštanje na tlo je trajalo naredna 2 mjeseca.
Svakim danom sve više voliš. Sve više vremena planiraš samo za drugu polovicu. Sve više pažnje ti treba. Sve više nedostaje poljubac. Spavanje bez polovice nije spavanje nego mučenje do slijedećeg zajedničkog spavanja. Dani su oblačni sve dok me ne zagrli. Smijem se jer sam sretna što ću ga vidjeti i opet čuti koliko me voli, ali on polako i sigurno postaje moja opsesija.
Ne razmišljam više glavom kad je on u pitanju. Važno je samo da ga imam, da uživamo, da se smijemo, da se volimo. Sve ostalo postaje manje važno.
I koliko god je taj osjećaj toliko jebeno dobar, koliko me ispunjava… Dovodi me do ludila, postajem posesivna i cijeli moj život je podređen njemu. A ne mora biti. Imamo vremena jer znamo da ćemo ostati zajedno. Jednostavno znamo.
Nijedna ovisnost ne valja. Pa tako ni ova moja, iako je najljepša.
Pričala sam s mojom Go, kaže ona da uživam dok traje, jer ta zaljubljenost brzo prolazi. A ja se pitam, ako je dobro doziraš možda traje zauvijek. Opet maštam. Opet bih voljela da ljubav ne pređe u poštovanje i naviku. Volila bi da se ovako strastveno volimo zauvijek.
Nije problem da provodimo zajedno svo slobodno vrijeme ovoga života, ali kada pomislim da bez njega više ne želim disati plašim samu sebe.
To je dakle ljubav. Iskreno nisam znala. Nisam nikad ovako voljela. I nadam se da više nikad neću jer želim samo njega kraj sebe. Želim trajati s njim. Samo treba pametno. Treba uključiti razum s vremena na vrijeme. Treba voljeti taman da ne pretjeraš i taman da ti ništa ne fail.
Ne znam, bojim se da se ne zapalimo kao bomba i eksplodiramo kada izgori fitilj. Bojim se da se ne istrošimo, da ne volimo toliko jako da izgubimo snagu za ljubav. Bojim se upoznati njegovu kraljicu majku jer to je još jedan korak. To znači da me stvarno želi kraj sebe još dugo. Bojim se da ga na bilo koji način ne izgubim jer bi se moj svijet srušio u trenu.
Poseban je. To je On. Moj Princ je dojahao tako sigurno i punim kasom, kao da je znao da sam čekala samo njega. A najsmješnije je što ga u početku uopće nisam prepoznala… A mislila sam da hoću.
I onda opet... Sve ovo pišem bez imalo sustezanja, bez traženja zamjenskih riječi za vlastite misli iako znam da će i on prošetat ovim stranicama. A mislila sam da više nikada neću moći pisati iz duše kada je otkrio moj blog. Moja je duša očito dobila još jednog stanovnika. I ništa mi nije problem reći, jer to sam na kraju krajeva ja. A ovaj blog je moja gola istina. I jedino tako želim s nekim provesti ostatak života. Gola do posljednje tajne.
Pitanje je: pustiti da traje ovako kako je, ne susprezati se od nijednog osjećaja, nijedne misli, nijedne požude za njim ili uključiti razum i početi se suprostavljati vlastitom srcu, početi spremati osjećaje i žudnju za crne dane, onaj višak ludila koji me obasipa kad odlazi od mene a ja se osjećam kao da ga neću vidjeti godinama, a skupa smo opet sutra, da ga preskočim?
A šta kažete da se opustim i uživam jer ovo se ipak događa jednom u životu, i to ne svima…
Neki jednostavno ne stignu čekati Princa pa odaberu prvog konja koji naiđe, neki s konjem dobiju dijete pa i zaborave da su čekali Princa, a neki kao ja imaju sreće da im Princ dođe kao dobar dan.
Dakle nakon sšo polako postajemo mladi bračni par bez formalne potvrde pitam se što slijedi…
Idem u Budimpeštu malo ovaj tjedan. Znate o čemu razmišljam? Mislite o Budimpešti, o putu, o novom gradu, o avanturi, o uzbuđenju… Ne, razmišljam samo o tome kako će mi jebeno falit On i kako 4 dana neću zaspat kraj njega.
Jeli to dobro ili loše?
Post je objavljen 22.10.2007. u 10:14 sati.