Marketing
Starac i nimfa
Sjedim i pijem svoju dvadeset i šest puta promiješanu kavu postepeno postajući jedno sa kožnim separeom u kafiću nedaleko od mog naselja. Hladno seciram svaki lik koji podiđe mom pogledu. Tako glupo, znam.
Ispred mene sjedi srednjovječni čovjek u puloveru visokog ovratnika. Pod njegovom glomaznom rukom leđa su djevojčice koja vjerojatno još ide u osnovnu školu.
Priča joj nešto; priča joj svoju megalomanski izidealiziranu životnu priču. Stigla sam upravo na vrijeme da čujem sve detalje njegovog karburatora. Vjerojatno joj je još prije ispričao i povijest svog dvocijevnog auspuha. Ona ga je gledala, kao i sada, glupavo klimajući svojom dječijom glavicom, ne razumjevši niti jedne jedine riječi.
Ni ne sluša ga što govori jer je zauzeta ramišljanjima o svojim vršnjakinjama koje nisu njezine sreće i ne mogu se pohvaliti svojim zavodničkim umijećem. Zasigurno joj zavide, misli, jer je čovjeka njegovih godina uspjela odvratiti od odanosti ženi i sinu koji je godinu dana stariji od nje i s kojim ide u školu. Sin je ionako balavac kji ne zna zadovoljiti pravu ženu poput nje - pravu ženu od dvanaest godina. Nije bitno što njezin "dečko" ima dovoljno godin da joj dva puta bude otac, što mu je kosa prosijeda i što ima visoko barokno čelo jer gubi kosu još od vremena kada ona nije bila niti rođena.
Ne, ona ga gleda, glupavo klimajući svojom dječijom glavicom, nerazumijevajući niti jedne jedine riječi.
A on?
On sjedi s rukom na njezinim ramenima oprezno birajući riječi kako ga ne bi razumjela. Ni sam zapravo ne shvaća o čemu govori. Tehnika zavaravanja protivnika, u ovom slučaju nje; zna da joj imponira njegova markantna pojava. Tako pametno zvuči dok koristi riječi koje nije razumio u nijednom navratu kada ih je čitao u svom mjesečnom lifestyle magazinu.
Gleda u njezino tijelo, napola zatočeno u djetinjstvu, kako titra na svaki dodir njegovih prstiju.
Želi ispiti svaki dio njezini dječije gluposti dok ne izgubi svaki, i posljednji, trag zaigranosti. Učinio je to nebrojeno puta; zašto bi sada prestao? Stare navike ne zgašnjavaju po naredbi. Nije da bi on ikada dao naredbu.
Toliko je žalosno gledati ih kako se meškolje u svojim žudnjama. On, odvratno patetičan zbog svoje privrženosti novoj igrački. Ona, patološka nimfa koja teži kvanititeti.
Kada je to točno svijet postao toliko dekadentno mjesto?
UPDATE:
Hipotenzija
Teške trepavice;
pomalo zaglušena
pokušavam osjetiti miris pljuska.
Nekada sam to mogla.
Lorca me promatra
sa staklenog odra
bezizražajno -
mislim da gleda kroz mene.
Nesvjestica mi boja mrežnice
i počinjem
nevidjeti
kukce koji se koloniziraju
ispod grijalice.
Post je objavljen 21.10.2007. u 20:26 sati.