...i sad kad se sjetim htjela bih vrijeme vratiti…
Ej dragi moji blogeri…
upravo slušam tu pjesmu „Jednom kad noć“-Opća opasnost..
pjesma zbilja zna boljeti, dirnuti u najbolniju točku…
„Ruke pamte samo ljubav najbolju“..
vjerujete li vi u to? Ja definitivno da…
ovih dana, kako se bliže neki dani koji su ostavili trag sve više bi htjela vratiti to vrijeme..
zašto onog dana sat nije stao i tako zauvijek ostao??
Tražim previše… znam.. to onda ne bi bio život..
bila bi to samo kazaljka sata koja bi se neprestano vrtjela u krug..
opet se ništa ne bi desilo.. ali ja bih živjela u tom trenutku..
u tom jednom trenutku.. bila bih s njim.. dijelila bi te minute s njim.. i znala bi da je moj..
ne bih se bojala izaći na ulicu i sa strahom gledati ga u kojem će smjeru otići..
razmišljati da li će se ikada više vratiti… ali.. to je nemoguće…
ja uvijek u ovom životu tražim nemoguće..
uvijek sanjam iste snove, iako znam da se nikad neće ostvariti.. neće..
jer poslije njega su mi lađe slomile bure i vjetrovi..
nisam više spremna nekog voljeti tako kao što sada volim njega..
nisam uopće spremna voljeti..
ne želim to više..
ne želim opet ostati bez svega..
bojim se ponovnog pada, ponovnog gubitka…
jer svaki puta kad tuga na vrate dođe, a samoća zaboli, njegovo ime sa usana ne mogu skloniti..
uvijek je tu… a tada boli.. boli jako…
i te male suze šapnu srcu onu bolnu istinu…
DA JE POGRIJEŠILO JER NIJE OSTALO TAMO
GDJE JE JEDINO VOLJELO…
jer usne ne žele u nekom strancu utjehu tražiti, žele njega…
njega kojeg je nekad imalo.. nekad.. danas više ne…
jer tad smo bili tako najbolji, drugi su o nama priče pričali…
možda su nam i zavidjeli na toj ljubavi…
a danas.. danas nas samo mogu žaliti..
jer noć nam je sve ukrala.. ukrala nam je sve što smo voljeli jedno na drugome..
i danas više nemamo ništa…
ništa osim uspomena, ruka koje pamte ljubav najbolju i tuga koja svakodnevno boli…
jer naše je završilo..
sve što je bilo vratiti se neće..
jer kasno je, prekasno za nas…
Post je objavljen 21.10.2007. u 19:27 sati.