Prvo šta sam ugledala kada sam otvorila oči bilo je za mene smrtonosno svjetlo...
Moja prva reakcija-visoki krik koji bi se mogao opisati kao mačji plač, a zatim osjećaj kako mi Sunčeve zrake polako prže ruku koja se nalazila točno na svjestlosti. Iste sekunde skočila sam preplašeno na zid i gledala neke čudne ljude oko sebe. Jedina osoba koju sam odmah prepoznala bila je ona-Ana... Ne,nemoguće... Nikako je se ne mogu riješiti. Pored nje je stajala još jedna cura. Bila mi je poznata ali nikako se nisam mogla sjetiti njezina imena. Promatrala sam tako njih dvije i cijelu sobu u kojoj sam se nalazila. Bila je sva u bijelom. Doslovno mogu reć da je blještala. Užas!!! Bilo je očito da sam u bolnici, a toliko sam ih mrzila...
Nisam znala šta da napravim, kako da pobjegnem, sve oko mene bilo je tako malo, cijela soba i sve u njoj. Jebeno iritantno!!! Nije mi preostajalo ništa drugo nego da se suočim sa stvarnosti. Oprezno sam se spustila sa zida i promatrala svaki Anin korak. Pokušala mi se polako približiti ali nisam joj to dopustila. Na svaki njezin korak prema meni pokazala bi joj svoje očnjake kao nekakva divlja mačka. Pokušala sam joj pokazati da mi se ne približava jer će u protivnom nastradat. Ali i ona i ja smo bile svjesne da ju više nikada ne bi napala, bila je previše opasna za mene, zato se i nije obazirala na moje očnjake te se i dalje nastavila približavati prema meni. Bila sam previše bijesna da bi se raspravljala s njom zato sam skupila još ono malo snage šta sam imala i naglo ju odgurnula od sebe. Pala je na krevet i lupila glavom u zid. Nisam se uopće obazirala na to. Uzela sam svoje stvari i bezbrižno istrčala iz sobe. Trčala sam koliko su me noge nosile prema izlazu iz te odvratne ustanove. Kada sam napokon istrčala iz bolnice,uz veliku bol sam raširila krila i vinula se u zrak. Nisam dugo letjela jer me svladao preveliki umor i polako sam gubila snagu. Znala sam da ću se srušiti, jednostavno više nisam mogla držati niti vlastitu težinu u zraku. Sve sam manje zamahivala krilima i polako padala. Rušila sam se prema zemlji velikom brzinom i nisam mogla učiniti apsolutno ništa. Opet sam se prepustila.
Padala sam... I točno trenutak prije nego što sam trebala udariti u tlo nešto me uhvatilo i odletilo samnom dalje. Sve to bilo mi je jako neobično. Umornim pogledom pokušavala sam vidjeti tko je to biće koje me je ulovilo. Nikada prije ga nisam vidjela. Da, bio je to neki nepoznati muškarac. Pogledao me, ali nije progovorio niti jednu riječ. Nastavio je letjeti u nepoznatom smjeru. Smeđe kovrče padale su mu preko predivnog lica, a oči su mu bljeskale na odsjaju mjesečine. Bilo je nešto u njemu, nešto šta se ne može opisati rijčima, nešto šta mi je pružalo sigurnost.
Najednom smo se naglo strmoglavili prema velikoj kući, mogla bi opisati da je izgledala kao villa. Izgledala je savršeno. Kad smo sletjeli, polagano me ispustio iz svojeg naručja. Gledao me sa tim svojim očima i samo je šutio. Izgledao je neopisivo tajanstveno. I tada je progovorio... Imao je neopisivo čvrst i muževan glas...
*Bestiarius...Drago mi je.-govori i pruža mi ruku
*Selene...-odgovaram mu i pružam ruku
*Ajme!!! Kako su ti ruke jebeno hladne! Šta ti nemaš cirkulaciju?!-povikao je i naglo mi pustio ruku
*Ma ne...-promrmljala sam sama sebi u bradu i gurnula ruke u džep od bolničke pidžame
*Izgledaš kao da si pobjegla iz bolnice-govori mi kroz jebeni smješak
*Pa da budem iskrena i jesam...
*Ma da? Zašto?
*Ah...Duga je to priča,vjeruj mi...
*A ja barem imam vremena na bacanje...
*Ne,ne...Jednom drugom prilikom ću ti ispričati.
*Ajde se molim te nasmij...
*Zašto?
*Zato...
*Neću...Reci zašto?
*Zato jer želim vidjeti kako se smiješ...
Rekao je to na takav flegmatičan način da sam se nesvjesno nasmijala.
*Znao sam!! Ti si vampir!!-govori sa stravičnim izrazom na licu
Post je objavljen 19.10.2007. u 18:07 sati.