Marketing
Novinar služi javnosti, a kome služe tajne službe?
Željka Peratovića upoznao sam 1990-ih kao kolegu novinara. Imao sam ga priliku sretati i s razgovarati u razdoblju 2000.-2001., u prvoj postavi tjednika "Fokus", kojeg je vlasnik Marinko Mikulić, u kojoj je on bio zaposlen a ja bio stalni suradnik. (Kasnije je ta ekipa rasturena kada je Mikulić odlučio radikalno promijeniti političku orijentaciju. Peratović je dobio otkaz, sud je odlučio da je to bilo nezakonito i da treba dobiti odštetu, ali evo za šest godina presuda još nije postala pravomoćna.) Posljednjih godina obojica smo blogeri, on naravno mnogo uspuješniji, tu je prebacio i osnovu svoga rada.
Teme kojima se on bavi, kojima se započeo baviti ubrzo nakon prvih novinarskih dana, kad je kao žutokljunac 1991. postao ratni izvjestitelj (a ja sam tada bio aktivan kao pacifist, dok su neki moji prijatelji bili u HOS-u, i ostali su mi prijatelji), nisu mi nimalo bliske. Tim se mučnim temama nema smisla baviti kao amater jer je nemoguće probiti se kroz naslage intriga i manipulacija. Tako ostaje jedino nada, da postoji netko kome možeš povjerovati da mu je stalo do prave istine, a nije sudionik u špijunskim igrama, koje su tako uzbudljive i glamurozne kada ih gledamo u filmovima i TV serijama, a tako jadne, otužne i banalne u stvarnom životu.
Na osnovu ono malo što ga poznajem, i ono malo više što sam njegovova čitao, zaključujem da je Željko Peratović prije svega "rasni" novinar, odan stručnim i etičkim načelima svoje profesije. Bavi se najtežim mogućim novinarskom poslom - vrlo je rijetki oni koji se u to usude upustiti, a još riježi oni koji ustiji opstati - i ostati novinari.
Njegovo uhićenje skandalozan je udar na novinarstvo kao profesiju i zaslužuje odlučnu javnu osudu. Posve je nevažno koji je bio pravi povod i kome je na žulj konkretno stao. Ne želim ulaziti u amaterske spekulacije o tome (radije gledam filmove, kad hoću tu vrstu zabave, a to i drugima srdačno preporučam).
Dakako, naša je dična policija opet pokazala svoju tragičnu profesionalnu nesposobnost (jedan od razloga što se tako ljute je vjerojatno i ljubomora na novinare, koji su u svojoj profesiji uspješniji). U srijedu ujutro upadaju Peratoviću u stan, a tek u četvrtak popodne dolaze na Novu TV i zahtijevaju, da se sporni članci maknu sa servera (Zaustavite internet! 
) Dakako, da su ih gomile ljudi u međuvremenu več skinule i sačuvale i slale dalje. U ova dva dana pročitalo ih je daleko više ljudi, nego što bi to bilo da nisu bili izbrisani. A naravno i brojne druge dokumente i članke, koje je Peratović na svom blogu objavio.
Kao da pokušavaš curenje vode kroz rupu na brani zaustaviti tako, da srušiš branu. 
U pitanju je sukob načela, povod je nevažan. Sukoba autoritarnog "državnog razloga" s etikom i poslanjem novinarskoga zanata. Novinar je, jednostavno, dužan objaviti sve informacije do kojih dođe, a smatra da je interes javnosti, da one budu objavljene. Ako državne službe smatraju da neke informacije ne smiju biti objavljene, neka se trude, da ih novinari ne doznaju. Ako loše rade svoj posao - novinari nisu krivi. Neka počiste u svojim redovima. Izvrsno komentira Inoslav Bešker (čiji komentar u cjelini preporučam za čitanje)
Novinar radi u interesu javnosti onako, kao što odvjetnik radi u interesu svojeg klijenta. Ako policija hapsi novinara zato jer radi svoj posao, to je jednako, kao da tužitelj ima pravo na sud tjerati branitelja. Bilo je nažalost takvih političkih sustava i ima ih i danas.
Da bi ga se kao novinara diskriminiralo, plasirane su optužbe da Željko Peratović zapravo djeluje kao agent britanske obavještajne službe MI 6, i namjerno širi lažne informacije u njihovom interesu i po njihovom nalogu. Ako imate dokaze da je tako drastično kršio novinarsku etiku i hrvatske zakone, gospodine Turek i druga gospodo, onda, molim, na sud s njim pod tom optužbom, a ne zbog nečeg desetog s čime MI 6 sigurno veze nema!
Post je objavljen 19.10.2007. u 15:22 sati.