Podržavam reviziju privatizacije
Temeljni izvor svih nejednakosti u našoj državi je način pretvorbe i privatizacije i zato treba izvršiti njenu reviziju, do poništenja gdje je to moguće. Rezultat razdiobe naslijeđenog bogatstva ima negativne posljedice na području rada, zarada, poreza, pa do neplaćanja velikog broja radnika od devedesetih do danas, prijevremeno slanje u mirovinu, tako da imamo visoki stupanj socijalnog raslojavanja našeg pučanstva.
Nema sumnje da je pretvorba i privatizacija na hrvatski način s pravom označena «pljačkom stoljeća« i da su posljedice baš toga procesa, kako gledano gospodarski tako i psihološki do te mjere strašne da sve one rane koje su ti procesi prouzročili nikada neće posve zacijeliti. Stoga je nisu neki bez razloga nazvali besprizornom pljačkom koja se nastoji legalizirati i ideološki opravdati. Naziv odgovara jer su ne samo nepravedno i nehumano otuđene godinama stečene zajedničke materijalne vrijednosti koje su stvarali prethodni naraštaji, već su vrijednosti devastirane ili obezvrijeđene.
- Rasprodajom bez ikakvog rezona se gubi državna samostalnost i suverenost.
- Ne sudjeluju stručni ljudi jer im nije omogućeno da sudjeluju u upravljanju i odlučivanju.
- Malo je ozbiljnih gospodarskih programa, a ono što se radi radi se prema projektima svjetske financijske oligarhije, što nije u našem interesu nego o isključivo njihovom.
- Da se privatizacija u turizmu otela kontroli i propustila stihiji – jer nema koncepcije i zakona po kojima se ona mora provoditi – privatizacijska anarhija zato nema ni jednog svjetskog hotelskog lanca.
- Moramo imati investicijski program u turizmu i to ne na bazi rada od 3 mjeseca.To mora napraviti HFP ili neka druga državna agencija, a država sve to treba regulirati vodeći računa prvenstveno o nacionalnim interesima, jer ako će se sve prodati nema šanse da se napravi kvalitetna turistička grupacija.
Pretvorba je pridonijela osiromašenju kao da je bio cilj da ono što su stvarale generacije izgubimo na vrlo neprimjeran i negativan način,jer Hrvatska je nekima kao ljetina koju svi raznose, a nitko je ne želi sačuvati. Od sedam ljudi u Hrvatskoj šest ih drži da je privatizacija u zemlji imala loš smjer, da većina nije donijela ništa osim nepravde i gubitka. Tijesno je povezana i sa potonućem zemlje u ekonomsku krizu, stagnaciju i nazadovanje.
Od l0 ljudi u Hrvatskoj osam ih drži, da ne treba ili nije trebalo, pogotovo ne na brzinu privatizirati INU, HEP, PLIVU, T-HT, no pouke dosadašnje višegodišnje rasprodaje i uništavanja očito ne djeluju na one koji o tome odlučuju, jer i dalje je zemlja puna mladosti bez prave perspektive, puna nezaposlenih, puna umirovljenih davno prije vremena, puna umirovljeničke i ine, više ili manje prikrivene sirotinje. Višegodišnji recept pribavljanja kapitala kobnim zaduživanje stigao je gotovo do dna, jer dugujemo već više od 30 milijardi dolara a samo za kamate godišnje treba dati gotovo sav prirast BDP-a.
Šutnjom i zaboravom nastoji se ozakoniti stanje nastalo nemoralnim trgovanjem narodnim dobrima. Do sada je svaka vlast svojim predizbornim krilaticama obećavala narodu poštenje i revidiranje pretvorbe i privatizacije, vračanje opljačkanog i izvođenje krivaca pred lice pravde te zapošljavanje i provođenje prijeko potrebne socijalne reforme. Rezultat toga obećanja najbolje se ogleda u prešutnom prihvaćanju nepravde i produbljivanju podjele među ljudima jer se konstantno produbljuje jaz između bogatih i siromašnih.
Osjećaj nepravde kod siromašnih toliko je velik da dominira u svijesti ljudi koji padaju u duboku depresiju jer ne vide skori ili pak jasan oporavak odnosno promjenu stanja na bolje. Kriza u našem društvu je velika i predugo traje pa joj građani ne vide kraj jer se gospodarstvo ne oporavlja, a bez gospodarskog napretka nijednu krizu nije moguće prebroditi.
Nakon što je društvena imovina političkim aktom postala državnom ( što je u onom povijesnom trenutku zacijelo bilo potrebno ) Hrvatski je sabor donio Zakon o privatizaciji na tragu poznate teze da je država loš gospodar a pritom je odredio takva pravila igre da baš političari na vlasti tom imovinom upravljaju i to tako da de facto za svoje procjene, postupke i odluke nikome ne odgovaraju.
Privatizacija je tako već za prošle hadezeovske vlasti, a to se nesmiljeno nastavilo i za koalicijske ( suprotno očekivanjima ), p opet sadašnje hadezeovske, te je na taj način postala ne samo najveći kamen smutnje u hrvatskom društvu nego i prava rak – rana hrvatskog gospodarstva koje se razvija tako mučno, sporo i u našim konkretnim okolnostima neprimjereno. Iz toga se može zaključiti, da postaje sve jasnije da je vladajuća (sve do sada) politika u Hrvatskoj sve više lišena etike, primjene etičkih zasada i načela u postupanjima i odlukama , a to budi zabrinutost za budućnost čitave nacije, njezina gospodarstva, ali i međunarodnog ugleda. Nije se vodila briga da se ispune zahtjevi hrvatskog nacionalnog interesa i ni jedna vlada nema pravo- mandat koji bi joj dopuštao gaženje hrvatskih nacionalnih interesa.
Poštena privatizacija bi bila da je provedena s novcima, da su novi vlasnici svojim novcem platili tvrtke.
Međutim, nakon komunističkog razdoblja kod nas nije bilo ljudi koji su imali novaca da mogu kupiti poduzeća. I tada su pod općim pritiskom i zahtjevima za « brzom privatizacijom koja će riješiti sve probleme « stvoreni zakoni koji su omogućavali da se poduzeća na sve moguće nemoralne i misteriozne načine mogu kupiti bez novaca.U igru su uletjeli oni koji su bili spretniji, podobniji, bezobzirniji, bezobrazniji, agresivniji i brži, a kad netko bez novaca dobije vlasništvo, logično je da se onda stvori « izvitopereni sustav «i to jednostavno nemoralan. Sada nakon desetljeća i pol iskustva očito je da je trebalo pričekati, bez obzira na negativne posljedice koje bi mogle nastati, je ponavljam: Cijeli taj proces je bio nemoralan, a posljedice tih nemoralnih temelja snosimo i snosit ćemo kroz duže slijedeće razdoblje.
Jedna od važnih poluga bogataške otimačine jest floskula neumitnosti privatizacije.To podsjeća na nekadašnje komunističku kolektivizaciju. Posrijedi i jesu dva totalitarizma: jedna, da je samo mogao, posve bi ukinuo privatno vlasništvo, znajući također da je posjed i vlast; ovaj sada, po potrebi i u svilenim rukavicama „ demokracije“, kad bi mogao, uništio bi svaki drugi oblik posjeda i upravljanja osim svojega, ne bez iste svijesti da je posjed, osim toga što je predmet pohlepe, također određena moć i vlast.
Odgovorni ljudi u svim civiliziranim zemljama nastoje održati važne sektore pod javnom kontrolom, preko javnog vlasništva i upravljanja. Razlog je relativno jednostavan: ono što je javno, to je za sve, a država mora, htjela ili ne, voditi računa o cijelome društvu, dočim privatni posjednik vodi računa samo o sebi. Dobit može potrošiti za rasipništvo ili je iznijeti iz svoje siromašne zemlje u neku bogatu, da više zaradi.
Ni razvoj ni socijalna pitanja nisu njegova stvar, no za nepravdu ne mora odgovarati. Sa druge pak strane, dobit javnog poduzeća pripada svima i ona se može reinvestirati za dobro svih i na to zajednica može utjecati. Više je nego dovoljno neoborivih iskustvenih dokaza da ekonomska učinkovitost ne ovisi ponajprije o vlasništvu, nego neusporedivo više o dobrom i odgovornom upravljanju.
Bilo je nekoliko pokušaja da se raščisti privatizacijska mutež ali na žalost ostalo je tek na razini saborskih predstava za frustrirane mase koje su završile ispraznim zaključcima u kojima parlament na nešto obvezuje Vladu. Osobno vjerujem da će nova vlada imati hrabrosti uhvatiti se u koštac sa ovim problemom i napokon ga u interesu hrvatskog gospodarstva razriješiti.
U tom cilju će i HSU tražiti da se hitno pristupi izmjenama Ustava koji bi uz ostalo stvorio okvir za efikasnije funkcioniranje pravne države što je temeljni preduvjet za bilo koje pozitivne pomake.
Post je objavljen 17.10.2007. u 11:54 sati.