- Recite gospođo... - Titov je pogled skakutao po prijavnicama na stolu - gospođo Begić, ispričavam se. Zašto se zapravo želite ubiti?
- Zašto? Zašto? – uhvatila se za glavu – Kojeg li glupog pitanja. Pa valjda zato što mi je više dosta svih tih sranja, moranja, zarobljeništva, režija, kredita, podstanarstva, boleština i pizdarija – vikala je sve glasnije.
- Ako baš inzistirate, mogu ja i u detalje – prijezirno ga je pogledala.
- Neće biti potrebno. Samo se moramo uvjeriti da se doista želite ubiti iz pravih razloga – nasmiješio se vrlo profesionalno.
- U tu svrhu, gospođo Begić, morati ćete riješiti nekoliko testova – podigao je prevelike naočale sa zašiljenog nosa i teatralno joj ih stao pokazivati.
- Psihotest, test inteligencije, test osobnosti, test adekvatnog oružja... – glasno je čitala leteće naslove.
Bijela, minimalistički uređena, soba postajala je sve veća i hladnija, a Furija Begić sve manja i beznačajnija. Osjećala se poput muhe na zidu, one dosadne crne packe što kvari prozračnost svježe obojenog prostora. Bjelina joj se vrtjela oko glave kovitlajući namještaj, brošure, prijavnice, pa čak i Tita koji je grčevito pokušavao zadržati naočale na nosu dok su mu se dugačke noge razlijevale zrakom. Trudila se ostati prisebna, ali joj je zvuk lomljave stakla rasparao živce. Vrisnula je iz dubine pete nakon čega je sve stalo.
- Oh... Ispričavam se, gospođo Begić. Zaista sam nespretan – gotovo je nečujno izviralo iz Titovih usta, dok su mu se ostali organi bavili sakupljanjem ostataka naočala.
- Ostavit ću vas sada da u miru riješite testove. Pozvonite mi kad budete gotovi – zalupio je metalnim vratima ne čekajući odgovor.
Pod obljepljen plastificiranim plakatima konstantno joj je odvlačio pažnju s blesavih pitanja. Jedan je prikazivao sredovječnog muškarca koji se ubio pištoljem, drugi plavokosu adolescenticu sa bočicom tableta u ruci, treći staricu obješenu o tanašnu granu procvjetale trešnje. Tekst je, pak, svugdje bio isti: „Nitko se još nije žalio na našu uslugu“.
***
Ustreptalim požutjelim prstima Furija je polagano oslobađala bijeli papir iz utrobe plave omotnice. Miris lavande koji se iz nje širio donio joj je toliko potrebno smirenje. Duboko je udahnula.
Poštovana gospođo Begić,
podrobnom analizom Vaših testova utvrđeno je da ste psihofizički zdrava osoba, iz čega proizlalzi da ste sposobni samostalno odlučiti o tome želite li počiniti samoubojstvo ili ne. Zbog izraženog straha od fizičke boli i dugotrajne patnje preporučamo Vam da gore navedeni čin izvršite pištoljem. Mi ćemo se, naravno, pobrinuti za sve detalje te Vas molimo da nas kontaktirate što prije kako bismo dogovorili termin i način plaćanja.
Srdačan pozdrav,
Tit Hladojević, direktor
- Hvala Bogu – Furiji je pala vreća cementa sa srca. Morala je još samo poplaćati zaostale račune i javiti Vlatki, svojoj supatnici na putu prema vječnosti, radosnu vijest. Tada će biti potpuno spremna.
***
- Titova samoubojstva, izvolite – ljubazno je rekao duboki muški glas s druge strane slušalice.
- Trebala bih gospodina Hladojevića – rekla je Furija promatrajući zrake sunca u kojima se kupao čitav stan. Kaktusi su izgledali zdravije nego ikad, a ukrasni jastuci na sofi tako pahuljasto i živo.
- Ja sam – odgovorio je Tit – izvolite.
- Ovdje Furija Begić. Danas sam primila vaše pismo pa bi htjela dogovoriti termin.
- Samo trenutak – začulo se šuštanje papira – imamo jedan slobodan termin sutra u sedam ujutro. Odgovara li vam?
- M... m... može – zajecala je Furija – ali nešto me muči. Naime, ja ne znam rukovati pištoljem.
- Ha, ha, ha – Tit nije mogao suspregnuti smijeh – Ništa se vi ne brinite, sve će vam objasniti naš tim stručnjaka.
- U redu – posramljeno je odgovorila – Onda se vidimo sutra u sedam.
- Gospođo Begić, niste li zaboravili jednu sitnicu – vragolasto ju je opomenuo Tit.
- ŠTA JE SAD? – izderala se vidno uznemirena. Nervirala ju je već i sama pomisao na glupavu facu tog štreberka.
- Nemojte se uznemiravati – mirno je odvratio – samo me zanima na koji način mislite podmiriti račun.
- Ah, to... – opet se posramila – Može karticom?
- Može. Eto, vidite kako smo se lijepo sve dogovorili. Vidimo se sutra.
- Vidimo se – odgovorila je ravnodušno.
- I nemojte zakasniti.
- Neću.
- Uživajte u posljednjem danu svoga života – zahihotao je još jednom nakon čega se čula samo tutnjava poklopljene slušalice.
Dugo je tako stajala sa slušalicom na uhu i uživala u zvuku na kojeg nikada ranije nije obraćala pozornost. Dlaka njenog žutog mačka bila je toliko sjajna da joj se na trenutke činilo kako će eksplodirati. Miris limete kovrčao se s upaljene svijeće i ispunjavao joj nozdrve omamljujućom ugodom, dok je Robbie Williams i dalje neumorno kreštao: „I hope I'm old before I die...“.
- Kako stvari mogu biti lijepe kad znaš da ih promatraš posljednji put – pomislila je prije no što je uronila u kadu ispunjenu toplom vodom i milijunima mirišljavih mjehurića.
***
- Jebote, zakasnit ću – nervozno je priopćila Žućetu prije no što ga je ostavila kraj kontejnera. Smrad ustajale ribe širio se kvartom.
- Unutra ćeš naći hranu – viknula mu je kroz zatvoreno staklo svog RAV-a i
pritisnula gas. Nekoliko je trenutaka gledao za njom, a zatim gospodski uspravio rep i odšetao u nove pustolovine.
Zračni ju je jastuk opalio posred face poput Mavrovića u najboljim danima. Bijeličasta joj je magla plesala sentiše ispred očiju, a tragovi pojasa bili su vidljivi u svim duginim bojama. Teturajući je izašla iz zadimljenog auta.
- Gospođo, oprostite mi. Jeste li dobro? – poput zvrka je oko Furije skakutao maleni debeli muškarac. Zabrinuto je oko kažiprsta uvijao dugački crni brk.
- IDIOTE GLUPI! KREBILČINO! MOGAO SI ME UBITI! – histerično je vikala lupajući po krovu svog RAV-a sve dok joj zglobovi nisu poplavili – Zbog tebe ću zakasniti na vlastito samoubojstvo!
- IDIOTE! IDIOTE! IDIOTE! – odzvanjalo je zamračenim zrakom u kombinaciji sa sirenama koje su se čule u daljini.
- Molim? – uznemirio se debeli zvrk – Ljutite se na mene jer sam vas mogao ubiti, a ionako ste išli izvršiti samoubojstvo? – u nevjerici je mahao glavom.
- Vi ste jedna jako čudna žena. Jako čudna... – prevrtao je izbuljenim očima – Ja bih vas bar ubio besplatno.
Ostaci sinoćnje votke i brda nezdrave hrane, kojima je proslavila posljednji dan života, u mlazivima su bježali iz Furijih usta. Kroz isprekidane misli provlačila joj se samo jedna konstanta, da treba plakati kad se čovjek rodi, a ne kada umire. Nekoliko je puta ugledala bezglavog starca koji ju je nijemo pozivao da mu se pridruži s one strane, a zatim se brzinom usporene snimke složila na mokri kolnik.
- Doktorice, došla je k sebi – dopirao je do Furijinih začepljenih ušiju glas s dna kreveta. Shvatila je da je u bolnici. Pogledom je tražila bezglavog čovjeka, no vidjela je samo klupko sačinjeno od Tita, pištolja, neostvarenog samoubojstva, kazne za kršenje ugovora, Žućeta na gozbi u kontejneru, razbijenog RAV-a i ostalih smrdljivih dijelova njenog ispovraćanog života.
- Gospođo Begić – doktorica joj je milovala kosu – imamo za vas jednu jaaako lijepu vijest. Trudni ste. Što kažete, a?
Furijino se lice razvuklo u grimasu koja je više ličila na bolni jauk nego na osmjeh. Pogledala je kroz bolnički prozor. Upravo se odvijao najljepši izlazak sunca kojeg je u ovoj zoni sumraka, zvanoj život, ikada vidjela.
Post je objavljen 16.10.2007. u 18:04 sati.