Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nymphea

Marketing

Retro-špek-ti-va

Već sam neko vrijeme lijena kao guzica. Lijena za pisanje, tojest.
A budući da me je nekoliko osoba podsjetilo na moje nepisanje i nebloganje, neki lijepo, neki s čuđenjem, a neki, bome, i prijetnjama, rekoh… hajde da probam uzeti tu tipkovnicu u ruke i izdjeljat taj post. Istokariti, čak! ;-)

Mislim, imam ja ideja. Ali su mi ideje u posljednje vrijeme kao vinske mušice. Životni vijek oko 48 sati. A onda riknu. Jedna ideja! Gecrk! Druga ideja! Gecrk! Gecrk! Gecrk! Gecrk! Živi pomor.

Naime, još prije ljetnog 'raspusta' napisala sam oproštajni mejl koji kaže da mi vrućina ide na živac i da vam više neću pisati.
Zatim sam u patetičnoj fazi htjela postaviti Sinatrinu My way uz naslov: I did it my way… baš ovako kako piše. I time zatvoriti tu priču. Ali, nema smisla rušiti neke mostove, kad dobro znam da ću ih ponovno htjeti prelaziti.

Mogla sam vam pisati o tome kako sam bila na moru ljetos. Mogla sam. Da nisam popi*dila na liječnika koji me je s bolesnim djetetom isprašio iz ordinacije jer da neće on obavljati tuđi posao. Mi, eto, slučajem, nismo bili smješteni u njegovom mjestu, nego u susjednom. A liječnik iz susjednog mjesta je baš taj dan bio u obilasku otoka – u množini. Nisam imala pojma da se mogu tako svađati, s argumentima a staloženo, bez psovki, ružnih riječi i vikanja. A da sam mu opet rekla sve što ga ide. I prijavila ga.

Mogla sam vam pisati i kako smo preživjeli najdužu automobilsku kolonu ove sezone, pred tunelom Sv. Rok. Onih 18 kilometara. S dvoje djece, mačkom i pre, pre, pre-natrpanim autom. Doduše, već sam prije na vlastitoj koži naučila da je za putovanje s djetetom bitno da si malo šašav, da u autu imaš pun kufer grickalica i dovoljno tekućine koju mali drečavci vole piti. I to je to. Mačak je, doduše, kolonu preživio kupajući se u zdrobljenim slanim štapićima i škropljen čajem, ali je na sve to samo šapom prekrio oči i zahrkao. Pred Malom Kapelom je moj sin doživio najradosniji trenutak u svom životu diveći se bliještećoj 'zmiji' svjetala koja su se kretala prema otvoru tunela i koja je u tom mraku izgledala stvarno nadnaravno. Kao neka tanka vatrena rječica koja teče uzvodno.

Mogla sam vam napisati i nabrijani post o šovinističkom spletu okolnosti zbog kojih ne idem na poslovni put u Chicago. No, bila sam užasno ljuta jer se nisam imala prilike ispuhati i to zato što je osoba koja je svemu uzrok, prikladno, podvukla svoj repić i odletjela put Amerike prije no što sam za 'zavjeru' doznala. A svađat se preko mejla, ipak, neću. U takvom raspoloženju, blog mi se nije činio kao dobra verzija ispušnog ventila.

Zatim sam vam htjela opisivati kako izgleda kad Nymph poludi skroz na skroz i ofarba svoj omali stan u točno deset različitih boja. Ne, uopće ne pretjerujem. U tu smo se avanturu moj darling i ja upustili uzevši papir i olovku u ruke, tješeći se da nismo valjda baš takvi tutleki da nećemo znati ofarbati zidove. Pffff, kaj je to za nas. Mi sve možemo. I slične nebulozne izjave za podizanje morala. Kupili smo svu silu valjaka i kistova, toliko da sad mogu otvoriti trgovinu slikarskim priborom. Uspjeli smo natjerati boju koja ne kapa da nam zakapa sve uglove i zakutke do kojih najlon nije došao i, uza sve to, dobro smo se razgibali. A tu se krije i jedini konkretni razlog zašto vam nisam mogla ništa napisati: imala sam takav gadni muskulfiber da sam se jedva kretala po stanu. Uživat u novoobojanim zidovima još nisam uspjela, a bome ponegdje još i podove treba orifljati. Ipak: imam zelenu kuhinju i blagovaonu i nitko mi nije ravan.

Nakon svega toga me kolega s posla zarazio nekom šašavom verzijom virusa gripe zbog kojega sam prošli tjedan popila tri hektolitra čaja, cijeli voćnjak limuna i tri teglice meda od bagrema. Ležala sam na kauču u boravku kao krepana mačka gledajući svako jutro francuske dokumentarce. Ako ništa drugo, barem sam si malo ponovila francuski vokabular vezan za stupovlje, kamene spomenike i antičku arhitekturu.

Kolegi sam se zaprijetila sa 250 kuna, ali ne globe već nečeg mnogo goreg. Toliko, naime, košta kastracija u veterinarskoj ambulanti tri ulice dalje od našeg ureda. To sam naravno saznala nakon što je naše kućno dlakavo mijaukalo završilo s jajima na panju. Sad je polu-mačak, dobro se oporavio i neće imati djece.

I jedna mala crtica: moj je sin, od nedavno teško ovisan o slanini, prije tjedan dana u dućanu uzrokovao salve smijeha kad je oduševljeno povikao: Peeeek! Peeeek! i zaletio se prema hladnjaku sa suhomesnatim proizvodima te počeo izvlačiti dvije kile tešku tablu špeka. Koji bi to bila reklama!!

Od sveg ovog drobljenja, nastao je i post. Molim, budite milostivi, tek se zagrijavam.

Sad se idem odmoriti, jer već dugo nisam ovoliko tipkala ;-)


Post je objavljen 16.10.2007. u 12:01 sati.