JNA U AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU 1990.-1992. GODINE
*
Blokada vojarni nagnala je JNA na ubrzanje planova, jer je prijetila opasnost da se Hrvati domognu teškog oružja i moderne opreme. Što je to značilo za JNA, ilustrira prijetnja Štaba Vrhovne komande OS SFRJ hrvatskom političkom i vojnom vrhovništvu da "za svaki napad i osvojeni objekat Jugoslavenske narodne armije - biće odmah uništen po jedan objekat od vitalnog značaja za Republiku Hrvatsku" i da za "svaki napadnuti i zauzeti garnizon - biće uništeni vitalni objekti grada u kome se garnizon nalazi". Bilo je to ujedno i "upozorenje civilnom stanovništvu da se blagovremeno povuče iz tih naseljenih mesta", prije nego što federalna vojska krene u novu fazu svog djelovanja u Hrvatskoj, stratešku napadnu operaciju. Početak operacije pratila je odluka nepotpunog Predsjedništva SFRJ koje je prešlo "na uslove rada za vrijeme neposredne ratne opasnosti" s kojim ono "preuzima na sebe određene ingerencije Skupštine SFRJ koje se ne može sastati". Po toj odluci "Predsjedništvo SFRJ odlučuje većinom glasova prisutnih članova Predsjedništva SFRJ". Potpredsjednik Predsjedništva dr. Branko Kostić, koji je praktički uzurpirao mjesto predsjednika, nakon te je odluke izjavio da "Predsjedništvo SFRJ neće koristiti vojnu silu da bi nametalo svoju volju bilo kom narodu u Jugoslaviji". Upravo tada je većina vojnog potencijala JNA bila u funkciji nametanja volje političkog i vojnog vrhovništva najbrojnijeg naroda u SFRJ drugom po brojnosti narodu.
S operacijom se počelo krajem rujna, a njezin je cilj bio "poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli, ... ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije". Plan operacije predviđao je da se već uporabljenim sastavima JNA pridoda još petnaest do osamnaest oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada Kopnene vojske. Po priznanju generala armije Veljka Kadijevića, "Ideja manevra sadržala je sledeće osnovne elemente: - potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; - pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška -- Virovitica; Bihać - Karlovac - Zagreb; Knin - Zadar; Mostar - Split. Najjačom grupacijom oklopno-mehanizovanih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije. Istovremeno jakim snagama iz rejona Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar- Split; -nakon dostizanja određenih objekata, obezbe-diti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale jedinice JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske; - za mobilizaciju, pripremu mobilisanih ili domobilisanih jedinica kao i njihovo dovođenje na planirane pravce upotrebe potrebno je 10 - 15 dana, zavisno od stepena borbene gotovosti jedinice i njene udaljenosti od pravca upotrebe". Savezni sekretar za narodnu obranu general Kadijević u prvim danima operacije otvoreno je objavio da "Armija u ovom trenutku ne želi ništa više osim da uspostavi kontrolu nad kriznim područjima, zaštiti srpsko stanovništvo od progona i uništenja i oslobodi pripadnike JNA i članove njihovih porodica", a da "uslov za to jeste da se poraze ustaške snage".
Predviđenom operacijom Hrvatska je trebala biti ispresijecana i prisiljena na bezuvjetnu predaju i prihvat svih srpskih zahtjeva. No, slab odziv pričuvnika na području 1. i 3. vojne oblasti doveo je u pitanje te zamašne planove. Izlaz iz takvog stanja JNA je pokušala naći prihvaćanjem dobrovoljaca, za što je izrađen i poseban naputak. Po njemu su dobrovoljci izjednačeni s pravima vojnih osoba i vojnih obveznika. Svaki dobrovoljac trebao je ispuniti prijavu kojom se obvezivao na pridržavanje "postojećih saveznih zakona i drugih akata i naređenja koja regulišu odnose i život i rad u Jugoslavenskoj narodnoj armiji". Ona na taj način prihvaća da s njom ratuju razne srpske stranačke paravojne skupine. Zajednički cilj, velika Srbija izbrisao je između njih ideološke razlike i politička opredjeljenja.
*
SLAVONIJA U RATNOJ 1991. GODINI
*
Nakon zauzimanja Baranje, Novosadski korpus glavninu svojih snaga usmjerio je na Vukovar, dok je pomoćnim snagama napadao Osijek. Potporu kopnenim snagama JNA u području Borovo - Vukovar od kraja kolovoza počelo je pružati i Ratno zrakoplovstvo. Vukovar je branila glavnina 4. bojne 3. "A" brigade, pripadnici MUP-a u Vukovaru, postrojbe Narodne zaštite i dijelovi 109. brigade. Obrana Vukovara i Borova Naselja zasnivala se "na kružnoj obrani užeg dijela grada po tzv. sektorima u kojima je zapovjedništvo povjeravano zapovjednicima sektora". Do pred kraj rujna na širem području Vukovara djelovala je 51. mehanizirana brigada s dijelovima 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, 12., 36. i 453. mehanizirane brigade. Pripremi izravnog djelovanja prethodio je operativni razvoj oklopništva JNA s osloncem na srpska sela u širem području Vukovara i Vinkovaca. Na tim temeljima JNA je stvorila osnovu za djelovanje na pravcima Negoslavci - Sajmište; Borovo Selo - Borovo Naselje i Bršadin - Borovo Naselje. Vojarna JNA u gradu olakšavala je tu zadaću. Cijeli rujan prošao je u pokušajima JNA da zauzme grad. Sredinom rujna ona je uspjela odsjeći grad, a namjera hrvatskih snaga da 18. rujna izvrše proboj nije uspio zbog pojave novih oklopno-mehaniziranih snaga JNA na pravcu Mirkovci - Vukovar - Orolik. U jutarnjim satima 20. rujna Vukovar je ipak deblokiran na pravcu Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar, a branitelji su opskrbljeni vojnom opremom i hranom. Stvoreni "koridor" postao je jedini put koji je povezivao Vukovar s Vinkovcima, a koji su snage ZNG od 25. rujna trebale držati pod nadzorom, s osloncem na Vukovar, Bogdanovce i rijeku Vuku. Od 26. rujna dijelovi 109. brigade i 2. bojne 3. "A" brigade ZNG imale su zadaću obrane koridora na pravcu Marinci- Bogdanovci-Vukovar. Bojna 109. brigade i postojeće snage mjesnih zajednica trebale su braniti crtu Nijemci -Ilača - Lovas od ojačane 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije koja je pristupila pokoravanju hrvatskih sela u istočnim dijelovima općina Vukovar i Vinkovci. To je bio kraj prve faze borbi za Vukovar, u kojoj je vojni vrh Oružanih snaga SFRJ očito držao da se grad može lako osvojiti.
"Operacija Vukovar" počela je 30. rujna, i to se može držati početkom druge faze borbe za grad. Trajala je do sredine listopada, a značajka su joj u prvom redu borbe za koridor Vinkovci - Marinci - Vukovar. Osnovna zamisao JNA za zauzimanje Vukovara bila je "blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju". Uz postojeće snage, u borbu je 29. rujna uvedena 211. oklopna brigada iz Niša, a ubrzo i Gardijska motorizirana brigada iz Beograda.
U operaciji osvajanja Vukovara, južno i jugoistočno od snaga Novosadskog korpusa, na pravcu od Sida prema Županji, Vinkovcima i koridoru Vinkovci - Vukovar, sukladno je djelovala elitna postrojba federalne vojske, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija. Do 19. rujna na tom je području bila njena 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda i 453. mehanizirana brigada Novosadskog korpusa iz Srijemske Mitrovice. Od 19. rujna na to je područje uvedena 2. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Valjeva sa zadatkom da deblokira vojarne u Vinkovcima. Dolaskom 3. proleterske gardijske mehanizirane brigade iz Požarevca na područja Ilača - Orolik - Čakovci počeo je napad na Vinkovce i pokušaj deblokade vojarne u gradu. Intenzivni pritisak na Vinkovce trajao je do 26. rujna, kad se JNA dogovorno povukla iz gradske vojarne.
Nakon toga je Proleterska gardijska mehanizirana divizija usmjerila pridodanu 252. oklopnu brigadu iz Kraljeva na prometnicu Vinkovci -Vukovar. Početkom listopada Oklopna brigada je izvršila jak pritisak duž crte Marinci - Bogdanovci -Vukovar, uspjevši ući u Marince i prekinuti prometnicu prema Vukovaru. Namjera je bila odsijecanje Vukovara na pravcu Vinkovci - Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar. Hrvatske snage (oklopna satnija, dijelovi 3. A i 109. brigade) nisu uspjele otvoriti koridor iz Nuštra prema Vukovaru prvenstveno zbog neodlučnosti časnika i dijela vojnika te slabe organizacije rukovođenja akcijom. Glavni stožer Hrvatske vojske dao je 11. listopada nalog da se srpske snage odbace od puta Vinkovci - Vukovar, da se stvore uvjeti za pružanje pomoći braniteljima i stanovništvu Vukovara i izvrši izvlačenje oko 200 ranjenika. Za tu je zadaću Operativna zona Osijek ojačana bojnom 1. A brigade, sa 200 dragovoljaca iz Zagreba, specijalnom postrojbom ZNG-a i antiterorističkom postrojbom MUP-a iz Zagreba. Pokušaj proboja 13. listopada tek je dijelomice uspio. Prekinut je radi propuštanja humanitranog konvoja koji je JNA privela u vukovarsku vojarnu, a zastoj iskoristila za pojačanje svojih snaga na predviđenoj crti proboja. Zadaću izvlačenja ranjenika iz opsjednutog grada imao je konvoj s medicinskom pomoći koji se 14. listopada vratio iz Vukovara neobavljena posla.
Sredinom listopada stanje u istočnoj Slavoniji bilo je na rubu kaosa. Ulazak oklopno-mehaniziranih snaga JNA na područja općina Vukovar, Vinkovci i Županja izazvao je veliko iseljavanje pučanstva, doveo gotovo do raspada sustava državne vlasti, zamiranje gospodarstva i komunalnih službi, nedjelotvoran rad na mobilizaciji i poslovima obrane. Slično je bilo i na ostalom području Slavonije, posebno oko Osijeka i Nove Gradiške. Proleterska gardijska mehanizirana divizija je do druge polovine listopada "pacificirala" sela naseljena hrvatskim stanovništvom u istočnim dijelovima općina Vukovar i Vinkovci. Najbolji primjer njezina djelovanja je Ilok, koji je etnički očistila, o čemu svjedoči i "sporazum" potpisan 14. listopada 1991. u Šidu.
Snage ZNG-a i HV-a iz sastava Operativne zone Osijek bile su gotovo u cijelosti vezane za obranu, bez operativne pričuve za manevar. Neuspjeh deblokade Vukovara bio je potvrda alarmantna stanja. Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, samo za deblokadu Vukovara bile su potrebne snage ekvivalenta jedne do dvije brigade s nekoliko topničkih divizijuna potpore. Te snage Slavonija nije imala i tražene su iz zapadnog dijela Hrvatske i Zagreba. Nove pričuvne brigade HV-a, 130. u Osijeku, 131. u Županji, 132. u Našicama i 136. u Podravskoj Slatini počele su se ustrojavati u drugoj polovici listopada 1991., kao i odred Riječne ratne flotile "Drava" u općinama Osijek, Valpovo i Donji Miholjac. Do 23. listopada 1991. na području OZ Osijek ustrojeno je 12 brigada, od čega 11 pričuvnih. Šest ih je bilo popunjeno, jedna djelomično, a četiri su bile u fazi ustroja i mobilizacije za što im je nedostajalo oko 50% naoružanja i odjeće. U borbenim djelovanjima pet ih je bilo angažirano a dvije su bile slobodne, U operativnoj zoni bilo je nekoliko rodovskih postrojbi ranga bitnica-divizijun i dijelovi 1. ,A" brigade. "'
Po zapovijedi Glavnoga stožera HV, sredinom listopada težište obrane stavljeno je na Vukovar, za čiju je izravnu obranu ustrojena Operativna grupa "Vukovar, Vinkovci i Županja" s pojasom nadležnosti u tim općinama. Odsijecanjem Vukovara, operativne skupine JNA pojačale su pritisak na grad, čiji su branitelji, bez obzira na neusporediv odnos snaga, izdržali još cijeli mjesec dana. Ponovni pokušaj proboja prema Vukovaru 12. i 13. studenog nije uspio. Vukovar je osvojen 18. studenog 1991. snagama Operativne grupe "Sjever" i Operativne grupe "Jug", uz zračnu potporu postrojbe 1. zrakoplovnog korpusa. Operacija je izvedena pod zapovjedništvom 1. vojne oblasti. Za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala 11 brigada operativne vojske, od sedam mehaniziranih i dvije oklopne. U borbama je sudjelovala 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija sa svoje tri mehanizirane brigade, 12., 36., 51. i 453. mehanizirana brigada, Gardijska motorizirana brigada, 18. motorizirana brigada, 211. i 252. oklopna brigada. Osim njih sudjelovale su i 20. partizanska divizija, 16. mješovita artiljerijska brigada, 63. padobranska brigada, postrojbe srbijanske TO iz Srijemske Mitrovice, Kragujevca, dobrovoljačke postrojbe iz Beograda, Novog Sada, Rume, Inđije, Sombora, Smedereva i Smederevske Palanke te Rogatice. Od lokalnih pobunjenih Srba sudjelovale su skupine iz Negoslavaca i Vukovara. Izravnu topničku potporu i prijevoz ljudstva davali su brodovi Riječne ratne flotile.
*
Agresija Srbije na Hrvatsku, koju su 1991. izvele Oružane snage SFRJ, predvođene JNA, težište djelovanja imala je na području Slavonije. Tomu je više razloga. Izravna granica sa Srbijom, povoljan razmještaj postrojbi JNA, koja je u Slavoniji imala glavninu Tuzlanskog korpusa i dva u susjedstvu, neki su od tih razloga. Do sredine rujna 1991. JNA je djelovala s postojećim snagama koje je od svibnja ojačala snagama ekvivalenta oslabljene mehanizirane brigade. Povoljne su se pozicije zauzimale oslanjajući se na pobunjeno srpsko stanovništvo, čija sela postaju oslone točke za brzo djelovanje u etnički miješanim sredinama. Zaposjedanje graničnih mostova na Dunavu u srpnju, gledano s hrvatskoga stajališta, potez je bliži sferi strategije nego taktike. Hrvatska država u tom je vremenu pokrenula proces stvaranja Zbora narodne garde iz pričuvne policije Ministarstva unutarnjih poslova i dijelova Teritorijalne obrane. Proces je bio težak zbog nedostatka nužne vojne opreme i stanja ni rata ni mira. Dio vojne opreme i naoružanja osvojen je presretanjem željezničkih transporta JNA iz Slovenije, što je bila materijalna osnova za prve sukobe i zauzimanja vojarni u rujnu. Napadna operacija JNA u rujnu 1991. dovela je većinu angažiranih snaga JNA u Slavoniju, posebno u istočni dio. Od devet slobodnih mehaniziranih brigada u Slavoniju je dovedeno sedam, a od četiri slobodne oklopne brigade angažirane su tri. Sukob je obilježila Vukovarska bitka. U napadu na Vukovar iscrpljena je napadna moć oklopno-mehaniziranih snaga JNA, koje nakon zauzimanja grada nisu bile u stanju nastaviti borbeno djelovanje na operativno-strateškoj razini. U zapadnoj Slavoniji stanje je bilo još nepovoljnije za napadača, jer je Banjolučki korpus, nakon uspjeha u rujnu i listopadu, natjeran na odsudnu obranu. Uz izniman doprinos koji je Slavonija dala na vojnom polju, podnijela je i najveće ljudske žrtve, kako vojnika tako i civila, polovicu poginulih tijekom 1991. Slavonija je, u agresivnom ratu JNA protiv Republike Hrvatske, pretrpjela golema razaranja, materijalne štete i uništenje gospodarstva.
S vojne točke gledišta događanja u istočnoj Slavoniji, u kojima je bitka za Vukovar ključna, izvrsna su potvrda tvrdnje da je nemoguće pobijediti narod koji brani svoju zemlju. Na širem području općina Vukovar, Vinkovci i Županja branitelj je natjerao ojačanu mehaniziranu diviziju (oko 650 oklopnih borbenih vozila i 15.000 vojnika) da svoje djelovanje svede na obranu prekinutoga puta Vukovar - Vinkovci i potpuno diskreditira jednu od osnovnih značajki oklopništva, pokretljivost. U zapadnoj Slavoniji HV je, nakon zaustavljanja Banjolučkog korpusa, u listopadu počela s oslobodilačkim pothvatima. Na ugroženim pravcima osnivane su operativne skupine čija su zapovjedništva objedinjavala borbena djelovanja lakih brigada i samostalnih postrojbi Borbe su pokazale potpunu inferiornost lokalnih srpskih pobunjeničkih skupina u sukobima s pričuvnim sastavom HV-a, koje su razbijene u operaciji "Otkos". Iskustva OG "Posavina" pokazala su u prvom redu veću borbenu vrijednost prvoustrojenih postrojbi ZNG-a od HV-a, posebno pripadnika 1. ,,A" brigade ZNG-a, koji su bili nositelji napadnih djelovanja na novljanskom pravcu. Na novogradiškom pravcu nositelj je bila 121. brigada HV i 108. brigada ZNG. Također se pokazalo da je najveća borbena vrijednost pričuvnih postrojbi na matičnome području i da se smanjuje udaljavanjem od njega. Ne može se generalizirati, ali očito je da su mobilizirane pričuvne postrojbe HV dovedene u istočnu Slavoniju pokazale velike slabosti. One su dijelom bile i razlog za nedovoljno kvalitetan prihvat od strane Operativne zone Osijek. Sličan je slučaj bio i s postrojbama dovedenim na područje OG "Posavina". U tom je razdoblju Hrvatska vojska, kao vojska u nastajanju, pokazala velike značajke milicijskoga tipa postrojbi, u prvom redu sposobnih za obranu koja je upornim ili iznenadnim napadima JNA s težištem na oklopništvu pokazivala relativno brzo znakove krize. Uspješna protunapadna djelovanja ZNG/HV bila su taktičke razine, kako po cilju tako i po nositelju, i izvodile su ih djelatne postrojbe (1. ,,A" brigada), dragovoljačke postrojbe (108. brigada), ili postrojbe koje su ratovale na svom terenu, stoga posebno motivirane (121. brigada).
Zahvaljujući stavovima nekolicine umirovljenih generala HV-a, u zadnje se vrijeme nametnuo dojam da je onodobni politički vrh Republike Hrvatske spriječio izbijanje Hrvatske vojske na rijeku Savu i odbacivanje Banjolučkog korpusa u Bosnu. Arhivska grada dovodi u pitanje takva stajališta. Operativna zona Bjelovar usporena je i zaustavljena u napadnim djelovanjima zbog srpskih pojačanja koja su stigla u zapadnu Slavoniju, pa je njezin zapovjednik krajem prosinca tražio da snage Operativne skupine "Posavina" "maksimalno pojačaju svoje aktivnosti" na bokove Banjolučkog korpusa, tražeći također od Glavnoga stožera HV snage za pojačanje. Na novljanskom pravcu Operativne skupine "Posavina", 1. "A" brigada ZNG-a bila je na granici svojih mogućnosti s oko 40% ljudstva izbačenog iz stroja, dok je stanje u dvije pričuvne brigade, po ocjeni zapovjednika OG, bilo "zabrinjavajuće". Na novogradiškom pravcu zapovjednik 121. brigade HV (ujedno zapovjednik pravca) 29. prosinca 1991. je, u izvješću Zapovjedništvu Operativne zone Zagreb o stanju u kojem je bila pridodana brigada HV i bojna HV iz Zagreba, predlagao njihovo povlačenje, s tim da automatsko i poluautomatsko oružje ostane i podijeli se domobranima, a da se pravac ojača 123. brigadom HV. Sliku stanja na samome kraju 1991. zaokružuje prešućena procjena Glavnoga stožera HV da je JNA u razdoblju od 24. do 27. prosinca na desnoj obali Save u širem području Brčkog, Bosanskog Samca, Gradačca i Bosanskog Broda koncentrirala tri motorizirane brigade, što je ukazivalo na mogućnost nasilnog prijelaza Tuzlanskog korpusa preko Save radi olakšavanja položaja Banjolučkom korpusu. Prešućuju se i obavještajne dojave o iznimnom pojačanju Banjolučkog korpusa u prosincu. Obavještajni sektor Glavnoga stožera imao je 22. prosinca informaciju daje dan ranije u zapadnu Slavoniju ušla postrojba od 36 tenkova M-84, 28 tenkova T-55, 20 topova i 800 vojnika. Prešućuje se i da je Zapovjedništvo Operativne zone Bjelovar 28. prosinca izvijestilo Glavni stožer HV o borbenom kontaktu s novouvedenim bataljunom Prištinskog korpusa.
Knjiga ratnog zapovjednika OG "Posavina" dobar je primjer slaboga poznavanja protivnika, kako 1991. tako i u vrijeme objavljivanja 1996. Banjolučki korpus je u procjenama za prosinac 1991. sveden na dvije brigade operativne vojske, 16. proletersku motoriziranu i 329. oklopnu, 5. pješačku brigadu, dvije brigade TO i dvije korpusne topničke skupine. U odnosu na stvarno stanje to je bilo tek oko 30% borbenog potencijala Banjolučkog korpusa i pridodanih mu postrojbi.
*
Post je objavljen 15.10.2007. u 11:12 sati.