- Izbacit će me bus negdje na stanici, mislim da na trećoj izlazim, a onda će me već netko otpratiti doma. Uvijek se netko nađe... – slušala sam iza sebe u autobusu glas čovjeka 60-ih godina. Bazdio je na alkohol, ali onim zadahom kakav šire alkoholičari koji se nisu tri dana trijeznili.
Čovjek je do njega bio nekako odsutan, ali ipak se doimao pažljivim slušačem.
- Stara će prigovarati, onda ću ja lupati vratima i bacati namještaj pa će se smiriti. Uvijek tako bude – nastavljao je nekako predvidljivo. Čovjek je do njega gledao mirno pred sebe, kimajući glavom.
Otvorio je dušu tom zamišljenom neznancu. Tetka ga je othranila, otac je pio, majka je radila po Njemačkoj, baka i djed su bili bolesni pa je skrb o njemu pripala teti. Rano ga je naučila mnogim poslovima, rano ga je naučila snalaženju u životu, pokušavao je sve i svašta, pa kako to biva, zapao i u loše društvo. Para se imalo, ne kao drugi, ali se živjelo. No, on je uvijek želio više. Društvo ga odvuklo, počeo je cugati čašicu, dvije, tri... I tako to krene.
- Naporan sam kad popijem pa su me jednom izgazili, ubili Boga u meni. Bacili su me u kanal uz cestu, kad sam se probudio i otrijeznio, nisam se ničega sjećao. Sve me je boljelo, bio sam krvav i natečen – pripovijedao je petljajući jezikom, ali nekako posebno živo. Putnici u busu su se prestali okretati. Pokušavali su ga ne slušati, no bio je odveć glasan.
Para je uskoro nestalo, žena je bila sve slabija. Izmučile su ju i noći provedene na snijegu i hladnoći. Kada bi zamračio omamljen alkoholnim parama, naime, obično je želio biti sam. Majka se preudala još prije njegove ženidbe i prestala slati novac. Tetka je umrla.
Posljednjih se desetak godina njegov život pretvorio u preživljavanje, u rijetkim stankama kad je bio trijezan.
- Čuj, pijatelju, važno je da imam za rakiju. Čovjeku poput mene ionako ništa drugo ne treba u životu – kesio se nekako čudno.
Bus se zaustavio. Izašla sam. Zadnje što sma čula bio je teški uzdah onoga slučajnog slušača. Hodala sam polako. Prvi puta sam se osjetila sretnom zbog jedne izuzetno banalne stvari – što znam put svojoj kući.
Post je objavljen 15.10.2007. u 00:02 sati.