Sjediti na klupi poput raspuštenika i čekati neki divan apoteozni pojavak. Golubovi su na visokim granama, neprimjetni, drugom oku možda i neprimjereni dok se spušta magla iza kolososa i finim sutonom svojim najavljuje noć. Ljudi čitaju novine, prolaze, dišu, pričaju. Nečije poznato ime izmamilo je smješak na lice. Dalj krije trošne stare zgrade što su zapravo posve blizu, a doimaju se sve daljima dok onako sjediš. Netko piša ispod golubova. U meni se vodi borba dvaju ega, dvaju iga i još nekih nepoznatih sila. Lagana kišica pada tek toliko da se jedva vidi da je ima. A i ja sam tu, kao oblak u kiši. Odjednom iz dokolice su navalila djeca, onako goetheovski, a umjesto da im mažem kruh, pogledam kako silaze kao vjetri pred oluju ili kao da me uhvate, zločinca optuženog za ubojstvo iz nehaja pa, da ne bih kontrahirao nepoželjnu grimasu, odlazim kradomice— lopov kakav jesam.
Uvijek ćeš, slobodni, nježno voljet' more...
Što znači Baudelaireu taj njegov stih, ako ga već piše? Nije valjda da nema značenja? Možda su ga odagnale teške godine i prokletstvo koje je sam izrekao jer ima riječi, i u poeziji napose, koje su bolna konstatacija i ne mogu se iskoprcati iz svoga ponora.
Variram, ali ja variram razumom i srcem. (Nigdje nema me. Pokušavam oprostiti samom sebi vlastitu izdaju, ali nema pomoći, što god učinim, ona je neizbježna.) Samo tako mogu držati ono malo ravnoteže što je dozvoljava potencija među inim personama.
Koji je razlog moje smrti?
Variram. Nije li to razlog moje borbe s najboljim ljudima. Ali ja si dozvoljavam, razumijete valjda, svu nesnosnost srca i puštam da me nosi. Duha se daje kao djeci, dijelom jer nalazim da u tome imam sama sebe, ali zapravo u sebi imam to. A sad da tražim povrat? Ne. Jer ne može se vratiti ono što nije novac, a ni stvar, želja je prvo real, a onda ireal.
Post je objavljen 12.10.2007. u 22:35 sati.