Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/adansoniadigitata

Marketing

Tamo negdje

Pozdrav blogerima!

Trenutno čitam knjigu "Kod kuće ne najgore" Ephraima Kishona i zaista je knjiga nevjerojatna. Na neko vrijeme sam ostavila lektiru sa strane (Alkar, D. Šimunović) te se bacila na čitanje ljubića "Nijedna noć nije preduga" to nakon par dana sam odustala i odlučila da ću tako zahtjevnu knjigu ipak ostaviti za srugi put. :)

Znate li onaj osjećaj kada vam je sve jako smiješno, no zbog nekog ludog razloga jednostano se morate rasplakati? E, pa ja sad znam. Na solfeggiu sam morala pred cijelim razredom pjevati uz klavir, te se sama ispravljati, a kako je opće poznato da ja jako loše pjevam, svi su se smijali. Zapravo, ne znam jesu li se svi smijali, no znam dam i se smijala jedna osoba koju trenutno jako mrzim, jer je kukavica. Druge tjera da nešto učine, a sam se boji jer zna koliko je to opasno ili ludo. Neki bi čak rekli da je pametan, no to zasigurno nije. Boji se reći svoje mišljenje, no kad drugi nešto kažu, odmah je on na prvom mjestu.
Nevjerojatan je. Drugima govori da nešto krivo rade ili da tračaju, a odjednom sada cijeli razred zna kako sam se rasplakala na solfeggiu. No ne brine mene to.
Ja se više bojim sljedećeg sata, na kojem ću morat to još jednom otpjevat. Strašno. Ta profesorica zaista zna pogodit osobu. Nevjerojatno. Ali ona samo pomaže, za razliku od nekih koji brbljaju okolo. -.-

Gledam malo oko sebe svijet i vidim sve više ljudi koji sami sebe bacaju u propast. Mnogi će kasnije reći: Ah, nisu oni krivi, to im je bilo suđeno, sve potječe od kuće.. itd"
No ja se sa time uopće ne slažem. Svatko je kriv za posljedice u svom životu. Ta ipak, on ih je i uzrokovao.
Ne može mi netko reći da se dijete (da, to je praktički dijete ako ima samo 17 ili 18 godina) počelo drogirati radi drugih?! to jednostavno nije točno. Svatko je odgovoran za svoj život, i ako krene tim putem, sigurno neće završiti u isto vrijeme kad i netko ko je odabrao onaj drugi.
Dakako, neka djeca jednostavno počnu ne razmišljati o budučnosti, te se upropaste dok su još psihički nerazvijena, dok još nemaju stav odrasle osobe. Jer tek tada, kada si posve odrastao, možeš vidjeti vrijediš li uopće nešto?
No sigurna sam da svaka osoba vrijedi jednako, da su svi isti.
Na žalost, neki niti ne dočekaju to razdoblje.
Droga ih uništi, pojede im tijelo iznutra, zatim iz vana, a dušu ostavi zadnju, da umire bez tijela. To je žalosno.
Draga mi i najbolja prijateljica Lažljiva spomenula je kako voljenu osobu možemo zamijeniti novom, tek rođenom, te u njoj pronalaziti ljubav i veselje koje nas održava na životu. Upravo ta ljubav je potrebna onima koji ne mogu sami razmišljati te su jednom probali drogu, i već su se našli u tom nekom posve drugom svijetu, gdje uopće nema pravila.
zatim sam na blogu Glumice, umjetniče nade, bunt pročitala o preminulom Toši. To nam samo govori koliko je život nepravedan te koliko dobrih ljudi ode, da bi se još lošiji rodili.
Nema tu milosti, ideš dalje i ne staješ, jer kao što sam jednom davno rekla: Ja hodam. I stanem. No Ne padnem, te idem dalje.
To me nekako vuče da težim dalje, i tako - malo pomalo, razvijam se i rastem.

Na hrvatskom smo pisali neke članke, te sam ja odabrala temu: "Današnja povodljivost mladih" te napisala kratki članak o današnjoj djeci koja kreću krivim putem.
U posljednje vrijeme sve više mladih skreće na krivi put, prepušta se alkoholu, drogi i cigaretama, a razlozi nisu dovoljno realni da bi bili prihvaćeni kao izlike za neučenje, ostajanje do kasna vani te opijanje s prijateljima.
No, trebamo li se zapitati kakvi su to uopće prijatelji i jesu li uopće podrška u životu, ako svoje bližnje nagovaraju na propast i doživotno kajanje?
MOgu li se današnja djeca pouzdati jedni u druge, i čini li ih to dovoljno snažnima da kažu "ne" alkoholu i drogi.
Kao jedan od uzroka tome smatram i nemar i nebrigu o svojoj djeci. Smatram da roditelji nemaju dovoljno vremena niti za sebe, a kamoli za svoju rođenu djecu, s kojom ne provode niti 50% svoga vremena.
Djeca su od malih nogu prepuštena sama sebi, te ih praktički odgaja ulica i nemaju nikakvih izvanškolskih aktivnosti s kojima bi nadoknadili te rupe u njihovu rasporedu.
jesu li problem djeca koja su tako započela i nisu imala drugog izbora, ili upravo ona djeca koja su odgojena u normalnim obiteljima, te dobivaju pažnju i brigu od strane svojih roditelja?
Djeca koja su krenula putem droge i alkohola radi znatiželje najgore završe jer tijekom cijelog svojeg života nisu se dotakla tako nečeg, te su osjetljiva i uplašena. Raznih zajednica protiv droge i alkohola nema dovoljno u Hrvatskoj, te nisu poduzete sve mjere da se uhvate osobe koje prenose drogu i prodaju je po osnovnim školama. jesu li današnja djeca toliko povodljiva da krenu za prvom osobom koja im pokaže put, bio on ispravan ili ne? Mogu li se obraniti od takvih neprijatelja poput droge ili alkohola?
tim pitanjima očito se ne bavi dovoljan broj ljudi, jer susrećem sve više osnovnoškolaca koju su krenuli u tom smjeru.


Zaista, trebamo se zapitati gdje sve to vodi, i kako će završiti, no jedno je sigurno: Droge ima sve više, sve je učestalija među srednjoškolcima, čak i osnovnoškolcima i uspješno se širi dalje.



Post je objavljen 20.10.2007. u 23:44 sati.