Uvjek mene prijatelji pitaju isto pitanje: Kakve su Amerikanke? Mracno dobre, haha…zblajhane, silikonizirane na strateskim mjestima, bleech zubi i uvjek spremne na…..zna se.
Slijedi jedna XXX prica (naravno samo za starije od 21, ipak je ovo puritanska Amerika)
Mjesto radnje: Bar Harbor, Maine. Vrijeme: rujan, 2002.
Poslao mene sef u Bar Harbor na edukaciju. Desetodnevnu. Tamo se nalazi jedan od vodecih istrazivackih laboratorija u SAD (naravno spectacular, awesome ili kako vec to oni okite) pa znanstvenici iz cijelog svijeta dolaze tamo na edukaciju. Ili sto vec. Prije odlaska, naravno ja malko po internetu da vidim sto se tamo ima radit u slobodno vrijeme (ako ga uopce bude tih 10 dana). Pogadjate? Nista. Grad velik 3-4000 ljudi, dva kafica, jedno disko, 5-6 restorana i par hotela. Ribarsko selo u kojem ribari love i uzgajaju jastoge, a bogati dolaze sa kruzerima ili na jahtama na dan – dva pogledati Acadia National Park i pojesti jeftine jastoge. I to je to. Padoh u tesku depru, pa sto cu ja tamo raditi 10 dana! Ipak se ponadah kako ce mozda ekipa biti OK pa cemo vec nekako ubiti vrijeme.
Po dolasku, smjestise nas u neki ljetnikovac na obali oceana, u ogromnoj sumi. Ocean cist, modar i bistar, lisce crvenakasto-zuckaste boje. Idilicno. Ljetnikovac kao iz nekog filma. Wow, pomislih, nece uopce biti lose.
Edukacija naravno, od jutra do sutra, nekad vise, nekad manje dosadna, ali su nam zato ostale noci za izlaske i druzenja. Ekipa na tecaju nije losa, nas 15 od svakuda, 28-50 godina starosti i svi podjednako ludi i spremni za akciju. Svaku vecer poslije vecere slijedi zabava. 2 kafica: u jednom biljar, u drugom disko. I tako dan za danom. Pravi maturalac. I svi se skupa spectacular :-) provodili.
Dan: Deveti.
Zadnja vecer pred odlazak. Mi u disku, nakon biljara, stojimo i po ustaljenom obicaju plesemo u krugu. Svi otuzni. Doslo doba da se rastajemo. Nekome i da ljubav proba.
Odjednom osjetih necije ruke na ledjima. Malo po malo pa me stisnu, pa me malo ustipnu, pa malo skliznu do zadnjice. Pomislih kako neka od kolegica (a bilo ih je par dobrih koka) hoce nesto vise od e-maila ili adrese za good bye. Uhvatim ruke i okrenem se da pogledam tko je ta. Speechless.
Nije kolegica, NIJE. To je bila americka uscuvana gerijatrijska koka (godina je moje bake, ali ipak bez stapa), putujuci Tiffany u „zrelim“ sedamdesetim. Kad sam je malo bolje pogledao, uocih kako su joj poceli popustati savovi proslih plasticnih operacija (nije samo se Jackson nakaza). Horor. Slozih facu gadjenja, a ona shvativsi to valjda kao poziv na seks, skoci na mene, zagrli me i ne pusta. Cujem neko cmokanje po majci. Stadoh zahvaljivati u sebi mami i tati, blitvi i mliku na svojih 197 cm, tako da me ipak nije mogla dosegnuti u lice. Bljak.
Ja pristojno pokusavam maknuti ruke sa svog tijela. Neide. Bakica se neda, zilava za poludit. Valjda od masaza, redovitog gym-a i hormonalnog nadomjesnog lijecenja. Trazi mlado meso za njeno mlohavo tijelo.
I dok se ja tako pokusavam iscupati iz njenog smrtonosnog zagrljaja pazeci da je ne razbijem i srusim na pod, dotle se moja ekipa valja po podu od smija. Nakon 5 minuta muke ipak se izmigoljih i pomaknem s plesnog podija, a bakica trk za mnom. Sjedoh za sank, bakica sjeda do mene. I trazi znate vec sta… I naravno poziva na jahtu (a Seve moja, nisi ti jedina) i ima para ko u prici. Obecaje brda i doline, samo za teke ljubavi. Dok se ja preznojavam, ekipa me promatra sa podija i jos se uvijek smijulji. Objasnim ja bakici kako to ipak nece moci, no bakica je uporna. I pila pa pila.
Konacno se jedna od kolegica smiluje i dodje do sanka, zagrli me i da bakici znak da sam ja ipak „njeno vlasnistvo“. Bakica se tuzna mice od sanka i krece poput barakude u potragu za novom zrtvom. Sta mislite je li je nasla? Naravno. A meni tako ode moja zelena karta. I dobrovoljni mirovinski fond. I jahta u luci :-)
Ekipa i ja nastavismo tamo gdje smo stali, samo sada puno sretniji. Oni jer sam im uljepsao vecer, a ja jer se rijesih bakice.
Post je objavljen 11.10.2007. u 01:21 sati.