Marketing
Rasizam ? Predrasude ?
Bavim se medicinom i uglavnom krugovi ljudi u kojima se krećem nalaze se u istoj branši. Obično je to tako.Ljudi pronalaze sličnosti kroz razgovor. Ok, mogu razgovarati o globalnom zatopljenju, bojkotu Google Earth-a iz strateški bitnih interesa od strane velesila ili predizbornom zaoštravanju. No, nekako najviše volim s par kolegica protresti naš zdravstveni sustav. I tako...sjedimo nas četiri, standardna ekipa na kavi nakon predavanja na faksu, ispijamo naftu potrebnu za nastavak dana. Ulicom prolaze studenti, neke bakice s tržnice, luksuznim automobilima dolaze mladići po svoje djevojke na faks( to je jako bitno...to da dečko dođe po tebe, no ja nemam dečka, a ni godine me ne služe, pa se vozim sama).Pored na s prolazi djevojka za koju na prvi pogled ne bih rekla da je Romkinja.Ima blijedu put i samo po odjeći i onoj karakterističnoj posvijetljenoj kanom obojenoj kosi može se zaključiti kojem narodu pripada.
Nosi u naručju dijete.Zasigurno je staro nekih 6 mjeseci.Ali to je dijete prelijepo. Zaista...Svako dijete je posebno na svoj način ali ovo je jednostavno lijepo. Još se sjećam tog lišca. Djevojka je prošla i ja komentiram kolegicama da odavno nisam vidjela ljepšu bebu. Ali suprotno mom očekivanju jedna od njih kaže jasno i glasno :"Joj, kako ja mrzim Cigane". Zapanjeno je gledam i ne mogu vjerovati u startu..."Pa zašto"-pitam je.
Naravno ona nema adekvatan odgovor i počinje nabrajati kako joj se gade jer su prljavi, jer imaju prost riječnik, jer kada dođu u bolnicu gdje ona radi jako im je teško odnostiti se prema njima, jer svi muškarci iz obitelji dolaze na ginekološki pregled djevojke koja se sprema za udaju, jer se neprestano sele...
Sumiram njene razloge i staloženo joj pokušavam na osnovu svog iskustva s Romskim narodom (radeći u humanitarnoj organizaciji) kako su oni u nezavidnom položaju upravo zbog lošeg stava Gradske uprave Mostara, kako su im oduzete njihove nastambe gdej su živjeli barem 40 godina, dok se netko nije sjetio graditi stambeno naselje "Dolina sunca", te ih izmjestiše i obećaše uskoro rješavanje njihovog stambenog i egzistencionalnog pitanja u ovom gradu.Nakon što su im oduzeli kuće( tek tako), nitko nije poveo računa što sa socijalnom i zdravstvenom zaštitom tih ljudi.Nekada su se romska djeca školovala zajedno sa osatlim žiteljima, nekada se znao njihov status, nekada su romske žene dolazile rađati u bolnici...Do prije ukidanja statusa izbjeglica i povratnika(bilo je i vrijeme više i to učiniti) oni su imali taj neki izbjeglički karton pa ih se moglo pronaći čak i u kolektivnim centrima.Ako ništa taj karton im je osiuguravao hranu i liječenje. Danas toga više nema. Romi su prepušteni na milost i nemilost zajednice. I na mišljenja moje kolegice koja je uvjerena da su oni oduran narod.
Da li se ta žena ikada upitala u čemu je tajna njene profesije?
U čemu je bit kvalitetnog čovjeka?
Da li je ikada pomislila kako su mnoge stvari koje vidi kod drugih naroda dio tradicije i bez obzira kako se to njoj ne sviđalo mora poštovati? Da li je pokušala razumjeti tešku situaciju tih ljudi?
Kako možeš očekivati da će netko doći rađati i liječiti se u bolnici ako su needucirani, kakav riječnik očekuješ od ljudi koji ne idu u školu...Šta je to ovaj grad učinio za njih u poslijednjih deset godina? Da li je ona išta učinila osim što je bacila novčić dječačiću s amputiranim nogama na ulici?
Ne znam...jednostavno nisam mogla vjeroavti...Ipak je ona zdravstveni djelatnik.Ona je ta koja bi trebala imati razumjevanje za sve, biti korektan...
Samo na osnovu načina obalčenja, izgleda, neurednosti, siromaštva, ona je u stanju suditi na najgori način o nekome.Ona je u stanju degradirati i ono nevino lijepo djetešce s velikim očima.
Džaba...pola sata je trajalo moje kritiziranje njenog stava.Ona je sjedila i otpuhivala dimove pod suncobran...Ništa nije doprlo do njenog ograničenog mozga...Nije se niti jednog trena zapitala da možda nije u pravu.
Kada se već dotičemo Roma sjetila sam se i jedne pojedinosti koju sam zapazila.
Moja kolegica O. rodila je prije par mjeseci.Nakon poroda nije izgradila bliskost i osjećaj odgovornosti prema svojoj bebi.Istoj onoj koju je nosila 9 mjeseci u svom tijelu. Prestala je dojiti ubrzo i stalno imate osjećaj čim je u društvu da vam doslovno gura u ruke bebu samo da bi se ona kako kaže"odmorila".Izvini O. ali i ja bih se odmorila, kada se poželim tvoje bebe nazvati ću te i pitati da dođeš kod mene, pa ćemo provesti dan s mojom i tvojom djecom.
Ubrzo se proširila vijest o njenoj hladnoći spram beeb.Ne trebam napominjati da je i O. medicinar i jako dobro zna svaku stavku o brizi oko djeteta, zdravlju i prehrani. Ovaj put u njoj je zamrlo majčinstvo...medicina se također nalazi na samom kraju spiska prepunog izlazaka, mršanja, najnovijih tračeva, te modnih hitova ove jeseni.
Kolektivno smo bile na nekim babinama i autom smo se vraćale kroz grad.Povela se polemika upravo o njoj i njenom odnosu prema djetetu.Sve žene su pokušavale pronaći opravdanje za njene postupke.Zaustavila sam se na semaforu.Pored nas se nalazila Romkinja s djetetom u naručju. Okrenula sam se ostatku ekipe i rekla: " Pogledajte jednu neuku ženu, jednu običnu Ciganku, bez cipela.Pogledajte kako drži to dijete, stišće ga uz sebe u marami, ne odvaja se od njega nikako.Nisu joj na pamet pale najnovije čizmice u Leonardu, nije zabrinuta obješenim grudima, niti je poželjela kupiti mliječnu formulu radi toga.Nije umorna, nije to dijete ostavila u nekoj čergi, nije joj teret. Ona zna šta znači biti majka.Pogledajte...Evo, ova žena...za mene je veća majka nego O."
Upalilo se zeleno svijetlo na semaforu, muk u autu se nastavio još dugo.
Post je objavljen 10.10.2007. u 22:07 sati.