Marketing
Leave me out with the waste..
..Oblaci prekrivaju grad.
Podigaši glavu, noge su same skrenule. Krenula sam negdje...ni sama nisam znala kuda idem.
Šetala sam satima, kao što sad ovo pišem...
Nisam ništa vidjela, ništa čula, osim svoga koraka. Grad je bio prazan, valjda zbog kiše koja se spremala, na posljetku, konačno je i pala.
Okrenuvši se, shvatila sam što sam napravila...provela par sati ne razmišljaju o ničemu.
Nisam se tako nikada osjećala, taj osjećaj sreće i žalosti nikada nije bio ljepši.
Već sva mokra odlučim sastati. Sjela sam na mjesto na kojem sam bila tisućama puta, sa osmjehom na licu i suzama u oćima.
Gledavši u jednu točku par minuta, trgnem se i uzimam cigaretu, prvu te tmurne večeri.
Bio je to dan kao i svaki ostali, ali meni poseban.
hmm...nisam o ničemu razmišljla nekoliko sati...pa to nisam bila ja..
Potom je usljedilo tradicionalno, pomalo dubokoumno razmišljanje o svemu.
Stvari koje su mi tada bile u glavi nisu bile vrijedne spomena, tako barem oni kažu, što neznaju koliko sretni su.
Ne kažem da ja nisam sretna, jesam, jako sam sretna...iako to možda ni ne pokazujem, smatram da netrebam, da nije potrebno.
Kiša se umirila, prestalo je sjevat i grmit. Kišica sipi...izgleda da tu i tamo još zna zagrmiti.
Imam dosta do doma, smišljam kakav bi razlog bio zašto sam toliko mokra i gdje sam bila.
Prolazim kutevima kojima znam gotovo svaki kutak.
Ovaj puta su me zaustavila velika, prekrasna, k tome starinska vrata,kojima sam se uvijek divila.
O njima su se pričale mnoge priče.
Meni je tada jedina želja bila ući unutra . Ruka mi je krenula prema njima, otvaram ih, ali zaključana su. Ugledam lokot koji je slab, jednim bi ga udarcom razbila.
Ipak odustajem, iako je to bio savršen trenutak da uđem, da zadovoljim svojoj znatiželji, govorim si:
-"Drugi puta, sigurno..."
Tako tipično za mene, uvijek bježim, od svega...
Ruke su mi već jako hladne, lice bljedo, a usne plave, iako u tom trenutku savršen, podosta hladan vjetar samo je pogoršavao situaciju u meni, makar je unutra sve gorjelo.
Jedino što mi je grijalo lice, tada natopljeno toplim suzama
Ovaj put noge koje su me toliko vukle od mog doma, povlačile su me nazad k njemu.
Tada jedino što mi se motalo po glavi, zašto uvijek odaberem krivi put i zbog tog mi bude žao...tko zna što je iza tih vratiju bilo, možda nikad neču saznati, što bi bilo kad bi ušla unutra,, možda
NEŠTO BOLJE?!
______________________________________
" This is not what I do
It's the wrong kind of place
To be thinking of you
It's the wrong time
For somebody new
It's a small crime
And I've got no excuse "
Damian Rice
_______________________________________
Post je objavljen 10.10.2007. u 16:40 sati.