Koja je prva asocijacija koja vam padne na pamet kad cujete tu rijec?
Ovo je zemlja s vjerojatno najvecim brojem auta uopce, kao i sa najvecim brojem auta po obitelji. Zemlja u kojoj je automobilska industrija druga ili treca po vaznosti, odmah nakon industrije oruzja i zabave za odrasle. Jeste li se ikad upitali zasto?
Evo mog zapazanja.
Automobilska industrija je jedna od vodecih u svijetu, zaposljava miljune ljudi i da bi opstala treba prodavati nove aute. Kako to ostvariti, kad vec svi potencijalni kupci imaju po jedno auto? Naravno, treba stvoriti potrebu za drugo, bolje i novije.
Samo postoji problem kako „natjerati“ prosjecnog covjeka ovdje da kupi vise od jednog auta. Rjesenje je isprobani recept a sastoji se u mjesavini mitova i ispiranja mozga reklamama i iluzijama. Ukratko, postupak je slijedeci:
1. Napraviti mit o tome kako svatko mora imati kucu da bi bio sretan, stanovi su samo za budale, studente I luzere. To popratis filmovima u kojima svatko mlad, lijep, sretan ima kucu, s Bozicnim drvcem i nezaobilaznim jelenima u dvoristu, a svi oni ostali koji to nemaju su nesretni. I to ponavljas na ovaj i na onaj nacin godinama dok ne isperes mozak pojedincu.
2. Onda najprije prodas pojednincu kucu iz bajke u predgradju i potpomognes taj dio ekonomije. Nakon toga ubires godinama kamate i porez na nekretnine. Savrseno. Onaj tko ima imat ce jos i vise. Zadovoljna banka, zadovoljna drzava, a i pojednica su uvjerili pa je i on jako zadovoljan.
3. Da bi svatko mogao imati kucu, grad treba biti velike povrsine, jer nitko normalan ne stanuje u centru grada. Sto dalje, to je bolje. Suburbana podrucja su zakon. Dakle prevedeno na Hrvatsku, svi koji rade u Zagrebu trebali bi zivjeti u Zagorju, okolici Siska, na Kordunu i slicno. Sat-dva voznje do posla je nista, zar ne?.
4. Dakle, svatko u obitelji treba negdje putovati, a naravno, mrezu javnog gradskog ne treba graditi ili je treba odrzavati u toliko losem stanju da je koriste samo beskucnici.
5. Uz to, uredno svaku vecer treba pustiti 10-tak reklama s bijesnim autima i pozeljnim komadima tipa Zete Jones ili Claudie Schiffer. I kako sad da pojedinac ne kupi jos jedno ili dva automobila. Moze i tri. Naravno na kredit. Tko ne moze dobiti kredit, kao ja na pocetku mog zivota ovdje zbog loseg kreditnog rejtinga, onda taj pjesaci. I vozi se s klosarima. Ili ga popapa noc.
Dva primjera.
Primjer 1. Od svih ljudi na mom radnom mjestu otprilike 75% domacih (ne racunajuci nas strangere) ima u svom voznom parku pickup track s kojim idu na posao. To je onaj kamion s prikolicom (poput naseg TAM-ica) koji je idealan za ljude koji zive na farmi i trebaju nesto za transport. Sto ce to ljudima u gradu i koja je svrha voznje toga na posao, nije mi jos jasno. Jer umjesto da trose 7 litara na 100 km, ovi trose 30. I onda, mi se cudimo zasto SAD potrose pola svjetske godisnje potrosnje benzina, zasto cijene goriva lete u nebesa i zasto netko optuzi nekog tamo za neka oruzja masovnog unistenja samo zato jer ovaj ima naftu i ne zeli je prodavati. Zanimljivo.
Primjer 2. Moja veza, hrvatski emigrant o kojoem sam pisao, je ostvario svoj „dream“. Uspjesan, obrazovan, govori engleski bez naglaska (majko moja kako li je to uspio), s bleech porculanskim zubima i naucenim osmjehom. Sta mislite koliko ima auta? PET!
I kad sam ga naivno upitao sta ce mu pet auta, on je naravno pronasao vrlo dobre razloge. Prvo, minivan treba kad nekog docekuje na aerodromu i kad ide u shooping. Onda drugi auto je jedan obiteljski srednje klase kad ide s obitelji na godisnji. Treci je pak auto nize klase za posao i za djecu, onako eknomican, jer ne trosi puno. Cetvrti auto je za zenu kad ide kod frizera i na trac partije sa svojim kolegicama. I naravno peti, sportski, crveni, za sminku i ukupni opci dojam.
Koliko sam ja daleko od svoga „sna“? CINI MI SE JAKO. Naime, imam samo jednu polovnu Hondu koja trosi 6 litara i nemam kucicu u predgradju.
Post je objavljen 09.10.2007. u 01:17 sati.