Evo nas i kod pečenja lončarskih proizvoda...
3. PEČENJE
LONČARSKA PEĆ
Peć ili pečnica najčešće je bila smještena u dvorištu, vrtu ili u voćnjaku a više je lončara rabilo jednu peć. Prvotno je postojao oblik koji je imao svod od lonaca građen u obliku luka da bi se kasnije prešlo na četvrtasti oblik koji je praktičniji jer je peć oblika pravokutnika lakše napuniti a i svod je kod ove vrste peći lakše zazidati.
Ne postoje strogo određene standardne mjere ali se ipak gradilo najčešće jednu veličinu sa vrlo malim odstupanjem prvenstveno zbog praktičnosti u planiranju troškova jer su se tako troškovi znali unaprijed na osnovu iskustva drugih lončara koji su rabili jednake takve peći. Vrlo je velika vjerojatnost da je taj «standard» i najveća moguća mjera kod koje je stupanj iskoristivosti topline najviši uz najveću količinu ispečenog posuđa iako ovo nije potvrđeno eventualnim mjerenjima ili sličnim. Pečnica se, teoretski, može izgraditi i u manjim dimenzijama kao i u većim no upitna je potrošnja drva jer manje dimenzije ne garantiraju i manju potrošnju a zbog prevelikih dimenzija postoji realna mogućnost da bi se gubilo previše topline što bi bitno smanjilo ekonomičnost a možda i učinkovitost.
Kod tradicionalnih peći zbog konstrukcije i načina izgaranja veća je iskoristivosti topline jer plamen i vrući plinovi dolaze direktno do svakog predmeta. Sa pola hvata dobrog drva može se jednu punu peć ispeći i prvi i drugi put što znači da se s jednim hvatom drva može i do 1 200 komada posuđa ispeći i ocakliti.
Pečnica se sastoji od dva bočna zida ili stene građenih od kamena ili cigle koji su međusobno oblijepljeni zemljom. Debeli su oko pola metra i nešto su širi u podnožju nego na vrhu. S vanjske su strane pojačani nasutom zemljom a razmak iznosi najčešće između 1.5 i 1.75 metara te se tako dobije širina peći.
Stražnja strana ili začeljak iznosi oko 20 cm debljine i građena je od cigli ili od starih polupanih lonaca koji se nazivaju pečevina
Svod pečnice izveden u prvotnom obliku luka građen je od starih lonaca koji se počnu slagati od začeljka prema prednjem zazidu te se jedan do drugog nižu redovi sastavljeni od 8 do 10 lonaca koji ulaze jedan u drugog u luku od jednog bočnog zida do drugog. Redova ima 10 do 12 što ovisi o veličini peći. Redovi su međusobno povezani i dobro zamazani zemljom pomiješanom sa pljevom a na jednak se način povezuju i sa bočnim stenama. Kod zamazivanja lonaca zemljom ostave se otvori koje između pojedinih redova čine ručke lonaca. Ovakvi otvori ili preduške ili preloščice služe za odvod dima.
Bočne stene, začeljak i svod tri su čvrsta djela pečnice koja se ne ruše osim ako se koji dio ne ošteti prilikom paljenja ili rušenja prednjeg dijela.
Prednja strana ili zazid zatvara se kada je roba naslagana u peć a građen je od starih napuklih lonaca ili črepnji te omazan glinom pomiješanom sa pljevom. Kada je roba pečena a pečnica ohlađena prednji se zazid ruši kako bi se roba mogla izvaditi.
Na dnu začeljka su otvori za loženje ili prela koji su paralelno povezani sa istovjetnim otvorima na prednjoj strani ili zazidu. Građena su od cigli i tvore kanale kojih ima tri od kojih je srednje veće a ostala nešto manja. Služe za protok vrelog zraka i plinova jer se ispred njih i u njih stavljaju drva s kojima se loži.
Na prela se u smislu kanala slaže i roba za što se koriste lonci koje treba ispeći pa se oni slože u obliku luka nad prelima a između tako nastalih redova se postave novi lonci tako da se izravna prostor između prela čime se dobije tzv. pod koji je u visini srednjeg prela budući da je ono najviše. Na taj se pod onda na rahlo slažu drugi predmeti sve do vrha. Treba paziti da se slože stvarno na rahlo da vrući plinovi nesmetano obilaze oko svih predmeta i da ih dobro ispeku a i da se ne skupljaju eventualno negdje pa da ne mogu van na preduške jer će se tada vatra ugasiti.
U peć se slaže u prosjeku 400 do 600 lonaca što ovisi o veličini peći i posuda. Posuđe se slaže na rahlo u obliku svojevrsnih lukova koji se protežu od jednog bočnog zida do drugog te se prvo na dno slažu veći komadi na koje postepeno dolaze sve manji. Peć je puna kada se dođe do vrha bočnih zidova a slaganje posuda obavljalo se sjedeći ili klečeći.
Kad peć nije u upotrebi stavlja se na nju slamnati krov kako bi se zaštitila od kiše i snijega. Građen je od dva pravokutna djela od kojih se svaki sastoji od drvenog okvira zapunjenog snopovima slame. Dijelovi se polažu na krov pećnice koji je za ovu priliku u sredini pojačan sa dva jaka drvena stupa ili sohe da drže svod u slučaju težine snijega i vlage. Ponekad su se dijelovi krova za vrijeme žganja postavljali pred pečnicu na otprilike 2 metra udaljenosti kako vjetar ne bi raznosio žar.
PRVO PEČENJE
Postupak paljenja zove se paljenje ili žganje pri čemu je cilj da plamen i vrući plinovi dopru do svakog predmeta kako bi se sva roba ravnomjerno ispekla.
Prvo pečenje ili hajtanje traje 4 do 5 sati sa postignutom temperaturom od 500 do 800 stupnjeva. Tako ispečena roba naziva se ophajtana. Ponegdje se ovo paljenje naziva i biskvitno pečenje što je zapravo noviji naziv.
Paljenje počinje postepenim loženjem malih komada drva izvan pečnice da se peć kao i roba u njoj postepeno zagrije ili zatopi čime se sprečava pucanje robe do čega bi došlo ukoliko bi se roba naglo zagrijala na visoku temperaturu. Malo pomalo dodaju se veliki komadi drva ili sukovi postavljeni na željezne prečke položene između dva kamena da drvo ima dovoljno zraka za izgaranje. Sukovi se stavljaju u prela sa prednje i stražnje strane tako da jedan kraj suka gori unutar prela a drugi kraj vani pri čemu propuh povlači plamen kroz prela u peć a zatim gore po robi nakon čega izlazi na preduške van.
Loži se bukovim, grabovim ili borovim drvima jer su visokokalorična a lončari drva za loženje pečnica nazivaju šmrekovinom bez obzira o kojoj se od nabrojenih triju vrsta radi. Sukovi su cjepanice slične cjepanicama za peć ili kamin duge od 80 do 1 metar i ne predebele. Za prvo pečenje ili hajtanje potroši se oko 1 metar drva a sukovi se slože nekoliko dana prije loženja u neposrednu blizinu pečnice u unakrsne kupove da se suše. Kupove zovu vuzelnica jer su slični slično kao uskrsni krijes ili vuzelnica
Pečenje traje dok «treba kuriti dok preduške prebele», odnosno dok kroz preduške ne prestane izlaziti dim a pri pogledu kroz preduške vide se lonci koji su užareni.
Pečnica se palila najčešće predvečer kako bi se do jutra ohladila nakon čega su lončari rušili prednji zazid i imali dovoljno vremena cijeli dan da ophajtane lonce ocakle i pripreme za novo pečenje.
Za lijepih ljetnih večeri kada se obično i vršilo paljenje oko pečnice bi se okupilo dosta žena, djece i muškaraca koji su na žaru pekli krumpire, kukuruz i jabuke te se razgovaralo o dogodovštinama sa odlaska na menu ili su se prepričavale novosti u selu i okolici.
Redukcijsko pečenje ili paljenje u crno karakteristično je za istočni dio Panonske nizine. Radi se o paljenju na visokim temperaturama (1000 stupnjeva C) bez dotoka zraka što se postiže zatvaranjem otvora za zrak ili preduški pri čemu posuđe dobiva sjajno sivu ili crnu boju od dima koji nema kuda izaći van. Posuđe se ukrašavalo sitnim paralelnim ili širokim valovitim urezanim linijama ili se uopće nije ukrašavalo a koristilo se uglavnom za tekućinu.
Kako se redukcijskim pečenjem postiže nepropusnost ovakvo se pečenje smatralo naprednim sve do pojave ocaklina.
DRUGO PEČENJE
Drugo pečenje naziva se i cinanje jer predmeti dobivaju ocaklinu koju ponegdje nazivaju cin.
Sam postupak slaganja robe u pečnicu i paljenja u potpunosti je jednak kao i kod prvog pečenja ili hajtanja s tom razlikom što traje nešto duže a potrebno je postići višu temperaturu (oko 1 200 stupnjeva C) kako bi se ocaklina potpuno rastalila i postala prozirna a ornamenti ponovo vidljivi. Je li postupak paljenja završen raspoznaje se tako da se zapali busen slame i gurne u predušku pa ako su i najgornji predmeti sjajni od ocakline onda je pečenje gotovo.
Za drugo pečenje ili cinanje treba više drva nego kod prvog pečenja.
Inače, moguće je sa jednim pečenjem posuđe istovremeno i ophajtati i ocakliti. U tom se slučaju posušeno i engobirano posuđe koje nije prvi puta pečeno oblije ocaklinom te se peče sve zajedno. No ovo je uglavnom rijedak slučaj jer je u tom slučaju potrebno mnogo više glazure a posuđe je čvršće i sjajnije ukoliko se peče dva puta. Osim toga, ne reagiraju sve vrste gline kao ni ocakline jednako na ovaj postupak pa je prethodno potrebno nači pravu kombinaciju gline i ocakline za ovaj postupak.
Post je objavljen 08.10.2007. u 13:51 sati.