Ponekad me prođe jeza sa samom pomisli na bezosjećajni svijet koji me okružuje. Nekad mi se čini da na ovom svijetu jednostavno ne postoji duša koja bi odgovarala mojoj duši... Mojoj duši punoj želje za iskupljenjem, punoj želje za bar jednim ispravnim odabirom u životu,punoj čežnje i nostalgije za nekim davnim vremenima kad nije postojao razum i svijest... Ponekad zbunjenost previše utječe na moj svijet,ponekad se izgubim u praznom moru osjećaja,koje svojom oštrom slanosti ubija sve gorke sudbine... More koje niječe tragedije,more koje prikriva tugu i obožava ravnodušje. Kad poželim vrištati,shvatim da to nije moguće,shvatim da svijet oko mene nema razumijevanja za neka obilježja naše životinjske prošlosti...
I kad pomislim da je nastupio trenutak sreće u mom životu,on mi se zlokobno nasmije i pokaže da je to samo kratkotrajna varka... Pokaže mi da zbog pripadnosti tako otupjeloj vrsti nemam pravo na sreću... Pokaže mi da sunce nije tu da sja za mene,da zvijezde nisu tu da meni osvjetljavaju put...
U tom trenutku sjetim se i toga da suze ne postoje zbog toga da bi moja duša plakala za sebe,one postoje da bi plakala zbog sve braće u svijetu koja su osuđena na patnju i bol... Tada shvatim da je na meni da se osvrnem oko sebe i obratim pozornost na ono dobro što sam stekla u životu... Na ono dobro što mi je dano samim rođenjem,na osobine koje me obilježavaju kao individualnu osobu... Shvatim da su sve moje suze i bol lažne i da ponekad sebično plačem,tugujem i žalim...
Potrebno je iskreno vidjeti očima i čuti ušima,opipati rukama... Potrebno je osjetilima dokazati da život i nije tako težak nekima od nas...
Dakako da boli kad posjedujemo osjećaj da naša osobnost nije prihvaćena,a nitko od nas nema namjeru pretvarati se da je nešto što nije...
Zato se životnim putem putuje s nadom i dignute glave,plućima koja udišu topli zrak ojačan mirisom slobode,srcem punim ljubavi koju smo spremni pružiti i njome drugoj osobi uljepšati trenutak...
Možda je ponekad bolje zaboraviti na sve što se oko nas događa i time si priuštiti kratak odmor od ogorčenja... No svakako,mislim da je na nama da mislimo o dušama koje su napuštene ne tako daleko u vrućem pijesku, duše čija tijela izgaraju na nemilosrdnom suncu... Mislimo o dušama koje su zauvijek zarobljene u ledenim odajama zime... Mislimo o njima svaki put kad se noću uvučemo u svoj topli krevet i život nam pruži još jednu mirnu noć... Volimo i iznad svega poštujmo svoj život,jer smo rijetki koji imaju to bogatstvo...
PORUKA: Pa eto ljudi,zato ja ne podnosim kad se ljudi konstantno žale da im je život sranje... Zato jer ima toliko ljudi na svijetu kojima se sreća nikad nije nasmješila,ima toliko ljudi čije je rođenje samo bolan početak smrti...
Ok,priznajem da se i ja ponekad žalim na neke stvari,ali nemam pravo vrijeđati sve ono što mi je darovano... Netko je jednom rekao da hodajući stazom života ponekad stanemo i pomirišemo ruže... Dakle,ne živite u prošlosti i ne dajte tugi da vam izbriše osmijeh s lica... Pogledajte sve ljude oko sebe kojima je stalo do vas... Zapravo,pogledajte ljude oko sebe koje vi sami volite i na kojima ste zahvalni... Stoga,živite svoj život i svaki dan zahvaljujte Bogu što imate nešto što neznate cijeniti...
LOVE YA ALL
Anušk@
Post je objavljen 06.10.2007. u 18:44 sati.