Neki se stariji stolar-graditelj spremao u mirovinu. Obavijestio je svojega poslodavca kako mu je dosta građenja kuća: ostatak života želi provesti uživajući u slobodnu vremenu sa svojom obitelji. Primanja će mu se smanjiti, ali više zaista ne želi raditi.
Poslodavcu je bilo žao izgubiti dobrog radnika. Zamoli ga da, eto, njemu za ljubav, sagradi još samo jednu kuću prije nego ode u mirovinu.
Ovaj pristane, no kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve očitije kako mu je srce – već u mirovini.
Ne samo da je izabrao loš materijal, nego je i sav posao napravio prilično traljavo. Bio je to zapravo nesretan završetak njegove uspješne karijere.
Kad je posao napokon dovršio, poslodavac mu svečano uruči ključ ulaznih vrata:
kuća mu je bila poklon!
Kojeg li šoka! Da je barem znao da kuću gradi za sebe! Sve bi drugačije napravio! A sada mora živjeti u ovoj koja baš i nije nešto.
Tako mi to radimo. Gradimo svoj život ne pazeći što radimo. Ulažemo malo umjesto onog najboljeg. U kritičnim se trenucima ne trudimo najviše što možemo. A iznenađeni budemo, čak šokirani, kad shvatimo što smo učinili i da sada treba progutati što smo skuhali. Da smo samo znali u što će se to pretvoriti – postupili bismo drugačije.
Razmislimo o sebi kao o graditelju. Razmislimo o kući koju gradimo. Svakoga dana zabijemo neki čavao, postavljamo dasku, podignemo zid.
Gradimo pametno.
Iz knjige: '' PRIČAJ MI PRIČU ''-Autorice knjige: Majda Rijavec,Dubravka Miljković
Morala sam ovo objaviti.........
Post je objavljen 05.10.2007. u 14:13 sati.