Današnji post je inspiran Neinim komentarom i za razliku od mojih uobičajnih postova, ovaj će biti "prizeman" bez nekog duhovno-religijskog aspekta već čisto psihoterapeutski. Dobro mi je došao ovaj malo drukčiji post da se malo osvježim...
Već sam pisao o iskrenosti (preporučam za pročitati) - i to prvenstveno prema samom sebi. Moj dojam je da je to jedno jako korisno načelo za sve one koji će imati jedan zdraviji, sretniji život. S druge strane, nije uvijek lako biti iskren prema samom sebi jer je istina u tom trenutku previše bolna. I onda ljudi svjesno ili nesvjesno potiskuju bolnu istinu. Ljudima se dogode takve stvari koje su unutar njihovog poimanja svijeta (belief systema) tako strašne da sa sobom nose ogromnu bol. U tom slučaju djelomično (ili čak i potpuno) potiskivanje je jedini realni način da prežive taj strašni događaj. U tom slučaju rekao bih da je to jedina prava opcija. Naravno to vrijedi ako nije sa njima u tom trenutku stvarno vješt terapeut koji bi im mogao pomoći da razriješe tu bol dok je ona aktualna.
A opet, potiskivanje se događa jako često i oko stvari koje nas ne bi uništile, ali bi nam svakako donesle neugodu. Pošto se i to uglavnom događa podsvjesno, rekao bih da ni tu nema nekog izbora. Problem sa potisnutim sadržajem je taj da on ima i dalje utjecaj na naš život - dapače.
Što se može učiniti? Malo po pomalo, koliko možemo u tom trenutku, biti iskreni prema samom sebi. Na taj način će se tempom kojim smo sposobni podnijeti, izvlačiti na površinu potisnuti sadržaj. I sada ostaje vrlo praktično pitanje - što onda sa tim sadržajem?
Navesti ću samo neke od mogućnosti:
1. Postoje razne terapeutske metode što napraviti sa time - npr. jedna od njih je EFT. (Naravno, ima puno drugih.)
2. U određenom broju slučajeva samim time što smo dopustili sadržaju da izađe ne na površinu i da ga osvijestimo, problem nestaje sam od sebe ili nam barem otkriva dovoljno informacija kako ga riješiti. To nije bilo moguće dok nismo znali koji je stvarni problem, tj. dok smo ga potiskivali.
3. Nevezajuće promatranje sa eventualnom iskrenom analizom. (Tehnički i ovo bi se moglo staviti pod 1. kategoriju, ali više mi se sviđalo da to odvojim pa je zato pod brojem 3.)
Moj svježi primjer:
Kada je mom tati bio dijagnosticiran rak prostate, dogodila mi se je emocija tuge. Iako vjerujem da se sve događa sa razlogom i da mi na nekoj razini biramo sve (pa tako i rak) emocija tuge je bila uz mene. Nisam negirao tu tugu (što bi bio oblik potiskivanja), nisam se pokušavao oraspoložiti niti uvjeravati sebe da mi se ta emocija tuge ne bi smjela događati s obzirom na moj belief system. Prihvatio sam kao činjenicu da uz mene, u tom trenutku postoji i taj entitet tuge - i bio sam promatrač tog entiteta. Nisam ga negirao, ali niti mu se prepuštao i prepustio nekim filmovima drame. To smatram nevezajuće promatranje - ne negirati, ali niti se ne vezati na objekt promatranja, ne dopustiti objektu promatranja da nas preuzme. Kroz dan - dva ta emocija tuge bi povremeno dolazila i odlazila dok napokon nije skroz otišla. Nisam poduzimao ništa konkretno osim usputnog promatranja.
Ponekad napravim i analizu entiteta koji je uz mene. Kad kažem "analiza" mislim na postavljanje određenih pitanja kod kojih je jedino bitno da dobijem iskrene odgovore - pa makar oni bili i neugodni. Sa svakim iskrenim odgovorom zapravo se daje novo svjetlo svjesnosti na neki problem i samim time se problem smanjuje. To je određena vrsta istraživanja koja je istina iza tog entiteta.
Često ispada da je entitet privučen ili stvoren zbog netočnih misli koje imam. A sa iskrenom analizom se može doći do toga da i podsvjest shvati da su te misli netočne - a kada se to dogodi i na podsvjesnoj razini (a ne samo svjesnoj) tada se entitet više nema na što vezivati - i zato uglavnom više ni ne može postojati u nečijoj blizini.
O detaljima metode iskrene analize ću pisati pretpostavljam uskoro - još nisam u stanju to predočiti u jedan koncizan post.
Inače ovih dana sam počeo pomalo i čituckati o non-dualističkoj psihoterapiji - to mi je jako zanimljiva tema jer spaja dva meni jako interesanta područja: Advaitu i terapeutski rad.
P.S.
Jučer sam pogledao prvi put film Ghandi. I ono što mi se je dogodilo je to da su mi više puta za vrijeme gledanja filma išle suze po licu. To je bilo spontano i nisam imao nikakvog razloga da to potiskujem. Bilo bi čudno da susret sa takvom Snagom, pa makar samo kroz film ne ostavi baš nikakav utjecaj na trenutnog Berixa - stvarno me se je dojmio film, i to je film koji definitivno preporučam. Vjerujte, nisam tip osobe koja plače kad gleda filmove, ali na ovaj jesam.
Post je objavljen 02.10.2007. u 10:32 sati.