Prilog Ivane Petrović (danas urednice na Novoj TV) u emisiji ForumHTV-a iz 2003. o krizi u obavještajnoj zajednici izazvanoj činjenicom da tadašnji premijer Ivica Račan više od pola godine nije želio supotpisati Franju Tureka za šefa POA-e i Damira Lončarića za šefa OA-e. Danas su te službe objedinjene u SOA-u na čelu koje je Tomislav Karamarko). Gosti u prilogu su: Ivan Ninić, član saborskog odbora za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku, tada član SDP-a te novinar Vjesnika, vlasnik bloga 45 lines
Mnogošta sam zamjerao pokojnom Ivici Račanu dok je bio premijer, ali mu i danas odajem priznanje što se ustrajno suprotstavljao manipulacijama tajnim službama iz Ureda Predsjednika, najčešće potaknutim od samoga Stjepana Mesića, i što nije dopustio da me za njegova mandata najure iz državnog Vjesnika te što se nije protivio mom pojavljivanju na državnoj televiziji, gdje, kao i u Vjesniku nisam štedio njegovu vladu po pitanjima procesuiranja ratnih zločina, obračuna s organiziranim kriminalom i kompromisa koje je znao raditi s Mesićem da ne bi došlo do prijevremenih izbora.
Često sam izjave za HTV-e davao u redakciji Vjesnika, ali bilo je negodovanja od strane tadašnje vrhuške. Navodno sam time remetio radnu disciplinu jer bi se pola redakcije okupilo slušati što izjavljujem, a i kolegica Ivana Petrović koja me najčešće intervjuirala ne bi dala gasiti kameru najmanje pola sata. Istina, i drugi su davali izjave za razne televizije, čak su se u redakciji snimali kojekakvi spotovi, ali to ostalima nije bilo baš zanimljivo, pa ni vrhušku nije smetalo. Ipak, dosadilo nam je da nam vrhuška visi nad glavom dok razgovaramo za stolom u Vjesniku, koji je pripadao mom kolegi (radeći od 2001-2005 tamo nisam imao ni svoga stola ni računala ni telefona ni mobitela), pa smo razgovor o temi Račanovog konačnog pristanka da supotpiše Tureka i Lončarića za šefove tajnih službi, snimali u prostoru HTV-a, za radnim stolom kolegice Petrović.
Račan je s Mesićem radio, poglavito kompromise iz političkih razloga. A Sanadera i Mesića vežu interesi nepolitičke prirode, pa su se stekli uvjeti da mi se Mesić osveti što sam ga od te 2003. neprestano pikao u bolna mjesta: dodire s organiziranim kriminalom, uplitanje u rad pravosuđa, manipulacije tajnim službama...
Naravno, da sam sklon laganju kao Domagoj Margetić ili da sam komunist travestiran u zapjenjenog državotvorca kao Josip Jović, Predsjedniku bih bio drag i častio bi me javnim uvredama. No, priznat ćete, Predsjednikove javno izgovorene uvrede na račun novinara počesto su reklama, a protiv udaraca koje zadaje šutke, sa smješkom, ispod pojasa (komunistički stil) teže se braniti.