Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kenyainmyheart

Marketing

Afrički ručak

Ne znam da li se u Africi ne sanja ili je moj organizam toliko izmoren, što znojenjem što prevelikim brojem skupljenih utisaka koje mozak želi što prije obraditi i asocijacijama približiti već poznatome.
Dakle svako jutro probudim se prepun energije i volje za 2 marathona istrčati. Zašto ?

Možda je ovo jedan od razloga


Ili me jednostavno sve ovo dojmilo više nego sam očekivao. Sada sam pomalo svjestan da je ovo iskustvo odskočilo od svega do sada proživljenoga.

* * *

Plan za danas:
1. Kassimu reči da potraži Karla vlasnika restorana
2. Otići na ručak kod Kassima
3. Safari Shimo La Tewa Dow Trip
4. Lekcija swahilija
5. Razno wink

Na doručku već tradicionalno uzimam salamu i sir, pahuljice sa jogurtom i voće. Mislim da sam skužio, ono koje volim je malo jače narančasto i nema one unutarnje zelene kore, od onoga koje mi i ne paše baš toliko.
Bingo! Pun tanjur onoga što volim.
Ah da, ne spomenuh da se banane ovdje poslužuju pržene u kori. Prvo sam pomislio da je grozno da nam serviraju polutrulo voće i to ovdje gdje ga ima u izobilju, a onda skužim da su to friške banane koje preprže da bi bile sigurnije i slađe.

Nakon doručka, bez mojih poznanika, odlutati ću do plaže ne bih li pronašao Kassima i pogledati ima li kakav zanimljiv suvenir osim onih privjesaka za ključeve koje skupljam već 3 dana.
To sa privjescima priča je o tome kako naivci prolaze u Africi kad misle da su jako pametni i kad imaju europska mjerila za vrijednost. Odlučio sam kolegama na poslu pokloniti nešto obzirom da sam slobodnom procjenom došao do zaljučka da nitko od njih nema preveliku želju zaputiti se u ove krajeve.
Dakle privjesci za ključeve od ebanovine sa ugraviranim imenom. Prva 3 sam platio po 700 KSH svaki, tek da vidim kakvi su. Kassim mi je otvorio oči rekavši da mi ih može nabaviti po 200 KSH. Obzirom da mi ih je trebalo 12 isplati mi se jako.
Naravno da se beachboyu koji mi ih je uvalio po 700 nije Kassim svidio niti malo ali to nek si oni rješe kak god znaju.
Nakon par pokušaja i pitanja da li netko zna Kassima i gdje bi ga mogao pronaći, u daljini ugledam dobro poznatu kapu te se produžena koraka zaputim ususret.
"Jambo" - osmjeh mi se prevuće cijelim licem.
"Jambo my friend" - "hoćemo li danas kod mene na ručak?"
"Pa ako se nisi predomislio, svakako." - "Znaš što je novoga onaj Mark je ustvari Karl, cijelo vrijeme tražimo krivoga"
Smijeh.
"Dobro budem se otišao raspitati pa se ovdje nadjemo oko 11 ?"
"Može"

* * *

Lunjajući tako resortom, plažom, odbijajući raznorazne ponude safarija i kojekakvih usluga dočekam i tih 11 h.
Iz smjera Malaike (hotela sa predivnom terasom uklesanom u greben) dolazi Kassim i već sa 15 metara mogu vidjeti da ima novosti.
"Našao sam ga. Odmah tu gore ima pizzeriju i restoran"
A mi smo pola Mombase pretražili.
"Hoćemo li?"
"OK" - odgovorih "kojim putem?"
"Follow me"
Nakon 20 minuta hoda po moram priznati paklenoj vrućini i sa malo riječi dolazimo do ceste gdje Kassim veli čekamo matatu. Čini mi se poznato, a opet nekako mi je sve kao deja vu. I jesam i nisam siguran da sam tu već bio. Tek sad mi postaje jasno da bi u Hrvatskoj čekao prijevoz na suprotnoj strani ceste. Joj pa ovi se voze krivom stranom kao i englezi.
U Mtwapau izlazimo i polako od jedne tezge do druge prikupljamo namirnice za ručak. Istina ja sve financiram no obzirom da su cijene smiješne i da mi je Kassim do sada uštedio barem 2000 KSH, ne bunim se.
Kupili smo paradajz, govedinu, luk, rižu, kokose. Ugljen, vodu, ulje i mango.
Zadnjih 24 sata padalo je dosta kiše te pri prelasku sa tržnice do puteljka koji vodi Kassimu treba po gumama od kamiona prijeći baru zelene vode. Ne znam da li su svi kenijci lagani ili sam toliko trapav ali ono što je Kassimu bilo par koraka meni se učinilo kao natjecanje iz sedmoboja.
Stavši na prvu gumu, lagano se osjetilo da je ova potonula kojih 10-15 cm i zaljuljala se tako da sam se nagnuo prema bari.
E sad mi još samo fali da zviznem u tu baru pa da mi se cijelo selo smije.
U zadnji tren uhvatim se za nekakvu motku, ustvari potporanj krova jedne od pokrajnjih trgovina.
Dobro još samo 4 komada.
Potočić znoja kliznuo je mojim leđima i kad sam se dočepao suhoh, tvrdog tla pogledah Kassima kojem je ovo bilo kao sjesti na stolac.

* * *

Stižemo. Odbor za doček je več tamo. Valjda su čuli da je fotograf u selu. Klinci iz susjedstva se naguravaju pred ulazom. Upoznajem konačno cijelu Kassimovu obitelj. Supruga samo nakratko izlazi da bi se pozdravila sa mnom te uzela namirnice. Nju čeka dosta posla.

Klinci iz susjedstva i Kassimova djeca


Baš me interesira kaj bude složila od kupljenih namirnica te se konačno veselim izvornoj afričkoj kuhinji. A mi idemo malo prošetati uokolo i vidjeti selo.
Meni paše. Bolje hodati nego sjediti na jednom mjestu, samo da ne idemo preko one bare.

Prvo mi je pažnju privuklo drvo puno narančasto crvenih plodova. Kassim veli pa to ti je mango. Veli da obično klinci nakon kiše odjure do poznatih drva manga te pokupe plodove koje onda prodaju.

Mango na grani


Ajde kišo, padaj sad. rolleyes
Obzirom da je ovak' sparno i ne bi bilo nekakvo čudo.
Prolazimo dijelovima sela gdje su kuće zidane kamenom te navrh kamenih zidova posipano je i zaliveno staklo. Ima i onih koje su ograđene bodljikavom žicom. Veli Kassim da je tu nekada bila farma krava i veterinar no sada je napušteno. Čak mi pokazuje i neka imanja koje vlasnici pošto poto žele prodati i pita me jesam li zaniteresiran.
Hm....Ovaj baš tu daleko od mora.... Razmisliti ću.

Imanje na prodaju


I tako korak po korak dođosmo do samog ruba sela. Veli dalje nema ništa zanimljivo, a i ručak je valjda blizu kraja pa bismo mogli natrag.
No prije ručka valja sprati prašinu. U tili čas na nebu se skupiše oblaci i krene kiša. Ispočetka normalna pa onda malo pojača, da bi se pretvorila u pravi tropski pljusak. Stali smo ispod jednog od drveća sa poprilično gustom krošnjom. Za 2 minute bili smo mokri ko miševi. Pokušavam sakriti fotić da barem slike ostave traga ako nas bujica odnese.

Pljusak


Kako došto tako i otišlo. Samo velike lokve pokazuju da je još jedan pljusak zalio zemlju. Veli mi Kassim da je ovdje sada kišna sezona nešto kao afrička zima te da je normalno da svaki dan bude jedan ili više 15 minutni pljusak. Oni su navikli.

* * *

Dok smo došli do kućice sunce je ponovo pržilo kao da ništa u međuvremenu nije niti bilo. Samo se osjeća da se ona vlaga koja isparava lijepi na kožu. Valjda se na mene odlučilo prilijepiti 90 %, jer mi Kassimova supruga donosi mali ručnik kojim se brišem dok jdemo.
Ispred mene na stolcu koji nam služi kao stol nalazi se velika porcija riže, pomiješana sa govedinom u sosu od paradajza i kokosa. Velim da inače iako sam obožavatelj riže ovo mi je dovoljno za jedno 3 ručka.
Gledaju me i čude se. Pa od čega si onda ovoliki narasao ?
Kassim hranu doslovno guta i koliko se god ja trudio ne mogu ga sustići. Na pola porcije posustajem i odlučim se, popiti vode i presjeći mangom.
Povratka riži iza toga više nije bilo. Jednostavno ne mogu više.
Vidim da su zadovoljni jer kad hrane ostane znači gost je sit, kad sve pojede nikad nisi siguran.
E sad bi se mogli i poslikati pa onda jurim u hotel pa na safari.

Kassimova obitelj


Slike vam donesem kad ih razvijem.

* * *

Matatu.Kad ih trebaš nikako ih nema ili su puni. Imam još pola sata do polaska i sve mi se čini da ću zakasniti. Malo sam nervozan no pokušavam se urazumiti. Pa nije kraj svijeta ionak si već vidio više od ostatka turista.

Stigao sam. Pozdravivši se sa Kassimom, usput kupivši 2 manga jurim u hotel. Na satu je 13:30 no vjerujem u afričku "pole pole" -polako, nikuda nam se ne žuri. I varam se.
Autobus je otišao prije kojih 5 minuta. Ali ima slijedeći za 10 minuta pa ih možda ulovim.
A možda i ne. cry
Došavši do marine brod je samo mala sličica na horizontu. Kud sada ?
Ravno. Šanse su 50-50 da će ti se svidjeti.
Ispod palme susrećem Roberta dečka koji veli da me zna preko Kadengea.
Ja se tebe baš i ne sjećam, ali nažalost još uvijek ne nalazim veliku razliku između afrikanaca tak da ti mogu jedino vjerovati.
Veli mi ako hoću, pokazati će mi ribarsko selo i odvesti me do hotela.
Pa i nemam baš nekih planova do večeras. Može.
U selu djeca me dočekuju ispruženih ruku i veli mi da ako imam bombona mogu im dati. Bomboni se smatraju luksuzom i ne mogu si ih priuštiti. Ali imam samo ove ljute. Orbit drops.
Nisam primjetio da su ih ispljunuli, možda pokoja suza od ljutine no pocuclali su ih bez pardona.

* * *

U rano većernjim satima odosmo do Nakumatta, veletrgovine po školski pribor za Otiena i Kadengea, te odradismo još jednu lekciju swahilija. Nakon toga odoh do butika predati novi film na razvijanje te većera.
Nađemo se kasnije pa ćemo do Karla da se riješim poklona. A mogli bi i popiti štogod, kad smo već vani.

Karl - njemac od kojih 55 godina, u Mombasu došao 1973 i ostao. vlasnik restorana pizzerije Pistaccio. Ljubazan no ipak distanciran. Primio je poklon te me počastio sokom od manga. Veli da se sjeća cura i da ih pozdravim kad ih sretnem. Hoću. I to je to od poslovno orijentiranog njemca. Hladan u usporedbi sa lokalnim stanovništvom. Možda u tome i je trik kako preživjeti i uspjeti u stranoj zemlji i kulturi.
Sutra me čeka još jedan safari po Shanzuu. Nadam se da na taj neću zakasniti. Ma neću sigurno vodič je kenijac i njemu se ne žuri. Biti će kad bude. Pole pole. Hakuna matata.

Post je objavljen 30.09.2007. u 11:31 sati.