Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Vapaj za ljudskošću

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Edo Popović: »Oči«, roman, OceanMore, Zagreb, 2007.

Svojim novim romanom zavodljivog naslova Oči, sada već prilično produktivan, prevođen i hvaljen pisac Edo Popović zaokrenuo je iz akcijsko-narativne i ulično-naturalističke u više psihološku prozu, u obiteljske odnose, u smisao i sadržaj čovjekova odnosa s drugim ljudima, zadržavši ipak svojim likovima stanovita fatalistička određenja i nedostatak jake volje za promjenama.

Popović je dosad u svojim romanima uglavnom slijedio shemu lik-problem-akcija-dvojbeni ishod. U ovome romanu, možda najsloženijem i najzrelijem u njegovu dosadašnjem opusu, težišta su prilično izmijenjena. Problem spoznajemo i prije nego što sasvim upoznamo likove, dvojbenost svih njihovih nastojanja zadana je kao jasno očekivanje, a za akciju su uglavnom nesposobni, ili su na neke žešće inicijative prisiljeni očajem zbog trenutačne situacije.

Glavni lik romana Oči, Ivan Kalda, u prvim nam se poglavljima predstavlja kao psihički konfuzna osoba, dijete bosanskih doseljenika u Zagreb, koje odrasta u nemirnoj Dubravi gdje se klinci u borbi za opstanak po zakonu ulice moraju pokazati jakima, pa će i krv poteći u tom njihovom samodokazivanju. Unutrašnji svijet djetinje dobi glavnog junaka hrani se stripovima, knjigama i filmovima, a ulica i škola poprišta su prvih ljubavnih iskustava. No, prije nego se razvije u nekog od junaka ranijih Popovićevih romana, Ivan Kalda se mora suočiti s nekoliko životnih šokova: otac kockar napušta obitelj, majka se preuda, obitelj se seli, dječak mora promijeniti sredinu u kojoj se tek afirmirao.

Oči međutim neće biti (samo) roman o odrastanju. Uz zgode iz junakova djetinjstva, odrastanja i sazrijevanja, nižu se i seanse kod psihijatra sada već odraslog Ivana Kalde, a postupno se u strukturu romana uvodi još nekoliko pripovjednih tokova. U njima saznajemo kako je Kalda postao fotograf, i kako je njegovo iskustvo ratnog reportera dolilo »ulje na vatru« neurozama što ih je i odranije nosio, od ulice i obitelji, do prvih suočavanja sa stvarnim životom.

Saznajemo također da je oženjen i da ima dijete, ali da od obitelji već neko vrijeme živi odvojeno, upravo zbog njegova psihičkog stanja i svijesti da za svoje bližnje može biti opasan. Odnos glavnoga junaka prema ženi i sinu čak je i nedovoljno iskorištenog potencijala, možda uslijed autorove bojazni da ne zapadne u melodramu. S druge strane, psihološkom portretiranju glavnoga junaka dosta efektno pomažu dva homoseksualna lika: najprije njegov ujak, kod kojeg se smjestio nakon što je odselio od majke i očuha; a zatim i smušeni susjed nakon što se odselio od žene i sina.

Uza sve planine nedaća što su se stuštile na njegova pleća, nenadano dolazi i bolest, a povrh svega još i sasvim neočekivano pojavljivanje oca, koji se nakon nekoliko desetljeća evropske kockarske karijere također bolestan vraća u Zagreb. Kompleksnosti, ali i razumijevanju svih fabularnih okolnosti, dodatno pridonose i Kaldina ogorčenja društvenim, socijalnim i političkim okolnostima u kojima mora nekako preživjeti, a posebnu odvratnost junak osjeća prema medijskoj sceni, koje je i sam dio, ili je to barem bio, i prema ratnim karijeristima. Naime, nakon užasa rata, Kalda bi radije slikao planinsko cvijeće nego jednosezonske »pevaljke«.
U pozadini glavne priče koja zapravo prati urušavanje glavnoga junaka, čija je sudbina odmalena zacrtana kao niz izdaja, napuštanja i razočaranja, razvija se isprva tihi, a prema kraju sve osjetniji vapaj za ljudskošću. Površnost formalnih odnosa s najbližom obitelji kod glavnoga se junaka transformira u potrebu, u njegovu životu nikad ranije zadovoljenu, da se u toplini i srdačnosti obitelji potraži ne samo utočište, nego i neka vrst samoispunjenja.

Mnogo trauma, za koje ponajviše nije osobno kriv, Ivan Kalda će trebati pretrpjeti dok ne shvati prave vrijednosti i razmjere davanja i primanja i dok ljutnju ne zamijeni oprostom. Zasluženi rezultat takve unutrašnje borbe je nada: ljudskošću i toplinom, makar zakašnjelom, treba nadoknaditi propušteno.

(objavljeno u Glasu Istre, 29. rujna 2007.)

Post je objavljen 29.09.2007. u 18:41 sati.