Ovako sjedeći, prisjećam se jedne prekrasne večere provedene u svađi s osobom do koje mi je bilo (ili je) jako stalo.Svađa se svodila na to da ja nemam problema i da je ta osoba upravo jedini problem, upravo ono što me sputava...istina, osoba je bila u pravu...Sve drugo je bilo idealno, sve što sam htjela imala sam, nisam razmišljala ni o ćem drugom nego o toj osobi, jer je sve drugo bilo na svom mjestu...a sada potpuni obrat...
Osjećam kako moju svakodnevnicu čine drugi problemi koji iz mog života polako potiskuju tu osobu...možda sam samo previše opterećena svojim obiteljskim problemima(previše zbunjenim djedom, koji uopće ne zna što priča i sestrom koja leži u bolnici, jer je operirala neku jebenu cistu ispod jezika)...i što sad...Moj dan se svede na školu, a zatim na skupljanje nepostojećih mrvica sa pidžame mog djeda, jer po njegovom su one posvuda,...zatim pokušavanja igranja briškule s molbom da to naučim njega, a da je on prije nekoliko godina to isto učio mene...znam možda zvuči smiješno...i meni je bilo u samom početku, ali sad je posve zabrinjavajuće...I tako zaokupljena bolešću svojih bližnjih polako zanemarujem sebe, odnosno ono što me ispunjava i čini sretnom...možda je jednostavno došlo vrijeme da neki ljudi izađu iz mog života...predugo su boravili u mojim mislima, djelima i srcu...možda se ćini smiješnim ali ja vjerujem u sudbinu, vjerujem da će se dogoditi ono što se treba dogoditi i da nas svaka ta situacija uči nećem novom i da nas ćini čvršćim osobama...možda je upravo ovakav splet okolnosti doveo do toga da poželim biti malo drukčija osoba i da se otvorim k novim ljudima i izazovima.....mislim da okrećem stranicu i započinjem novo poglavlje svoga života, kažem MISLIM, jer nisam sigurna da želim.......osjećam da sam prisiljena......kao da drugi to od mene traže.....
"Stvarni život ne sačinjavaju naši planovi o sreći, nego baš ono što se protivi tim planovima i namjerama, ono što se slučajno dešava, što je potpuno nepredvidivo i što izaziva samo razočarenje i bol"...
"Eto, u životu je, na žalost, tako: trnje dobijaju živi, a ruže mrtvi" ...
"I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati: „Ah, teško je živjeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće htjeti da umre“...
Post je objavljen 26.09.2007. u 21:48 sati.