Majka je plakala uvijek s krunicom u rukama. Držala bi taj lančić s okruglim, drvenim ili svijetlećim fosfornim zrnicama, čvrsto u rukama, premetala bi ih tu i tamo, mičući usnama, više refleksno, nego se uistinu moleći. Zrnca su bila izlizana. U tim su staračkim rukama, izgledala nekako bolno, napaćeno. Gdje su joj bile misli već na onom "...milosti puna, Gospodin s tobom", znala je samo ona.
Ana nikada nije razumjela zašto njezina majka šutke podnosi patnju i zašto je ta svetačka poza uz peć iz koje je se čulo pucketanje vatre bila jedini vidljivi znak boli. Podivljala bi svaki puta na njezine suze, koje bi katkada gotovo nedvidljivo skliznule na lice.
Krivila je majku za podnošenje patnje cijelo svoje djetinjstvo, mrzila je njezino uzmicanje i sjedanje u kut svaki put kada je bilo teško ili kada nešto nije "štimalo". Majka bi i tada, nakon bujice njezinih riječi, učinila ponovno isto - sjela u kut i šutke prebirala krunicu.
Deset godina od dana kada je majka posljednji put molila u kutu, Ana je sjedila na balkonu svoga zagrebačkog stana. Nervozno je palila jednu cigaretu za drugom. Osjećala se osamljenijom nego ikada. Činilo joj se kako joj se nakon Markova pada u komu cijeli svijet zaustavio pod kotačima automobila koji je toga dana naletio na čovjeka s kojim se nasmijana šetala ulicom. Osluškivala je, nadala se da će zazvoniti telefon. No, već dva dana nije ju trgnuo nikakav zvuk.
Marko je umro nekoliko dana kasnije. Ana je na sprovodu shvatila da se nikada nije znala nositi s patnjom. Te je večeri ponovno sjela na balkon i palila cigaretu za cigaretom. I nikada ranije nije ju toliko zaboljelo dozivanje u sjećanje majke s krunicom u rukama.
Post je objavljen 25.09.2007. u 22:11 sati.