Pregled posta

Osvrt na "dobro" i "zlo"

Sinoć sam se vraćala kući iz posjeta prijateljima. Na livadi blizu moje zgrade, točno na mom putu do ulaza, stajala je ukipljena mačka koja je evidentno nešto vrebala. Odlučila sam stati. Bila je to nekako refleksna odluka – odluka da se moje prisutsvo ne mješa u događaj. Nakon nekoliko sekundi mačka je skočila i vješto uhvatila miša. Tada sam shvatila da sam se i nehotice umješala: time što sam stala sam napravila dobro djelo za mačku, ali sam istovremeno napravila zlo djelo za miša. Da sam produžila svojim putem ne obazirući se možda bi miš uspio pobjeći na vrijeme, a mačka bi ostala gladna. Pitanje za vas dragi čitatelji: prema vešem viđenju stvari jesam li postupila „ispravno“ i što biste vi na mom mjestu napravili - produžili svojim putem i tako možda uznemirili i miša i mačku, čime bi prvi dobio priliku da pobjegne ili stali i pričekali i time umanjili šanse mišu, ali uvečali mački (pritom vas molim da pokušate zanemariti osobnu preferenciju prema jednoj od životinjskih vrsta )?


U ovom postu želim izbjeći već izlizanu relativizaciju dobra i zla. Jedino što želim spomenuti da osobno ne vjerujem u postojanje „čistog dobra“ niti „čistog zla“ već da tek zajedno čine ukupni prirodni balans. Također mislim da jedino osoba koja nešto trenutno proživljava može tvrditi da je to što proživljava u tom trenutku za nju dobro ili loše. Dugoročno, bojim se da čak niti to ne može tvrditi.

Sa sigurnošću mogu tvrditi za sebe, ali vjerujem da se to odnosi i na sve nas: u životu sam napravila puno, prema današnjoj klasifikaciji, dobrih, ali i puno loših stvari. Budući da vjerujem da svako iskustvo nešto nosi za sobom, da sve u svijetu ima svoj uzrok i posljedicu i da smo svi povezani u nerazdvojivu cjelinu tako vjerujem i da dobre i loše stvari koje se događaju imaju svoju svrhu.

Zamislimo na trenutak da smo krenuli u ovaj život (kojim smo vjerujem svi podjednako zbunjeni, samo što neki tu zbunjenost rješavaju na način da o tome ne razmišljaju i dopuštaju da ih vode tuđe ideje, a pritom zaboravljaju da su i ti drugi podjednako zbunjeni) dobrovoljno, s namjerom da nešto naučimo. Kakvu korist nam može donijeti neka izrazito loša stvar koja se dogodila bilo da smo mi u ulozi žrtve ili u ulozi osobe koja ju je napravila?

Ako smo skloni tome da učimo iz vlastitih životnih situacija i ako to učenje smatramo vrijednim - sve što nam se dogodi možemo smatrati poželjnim iskustvom. Tako npr. ako sam ja u jednom trenutku žrtva nekog za mene lošeg događaja – taj događaj može mi pomoći da ono što se meni dogodilo ne učinim nekom drugom – moja žrtva uči me empatiji, odnosno suosjećanju. Suosjećanje je ponekad najlakše naučiti na vlastitoj koži.

Ako sam s druge strane napravila nešto što se prema sadašnjoj klasifikaciji smatra lošim tj. ako sam nekome nanijela štetu, takvo iskustvo može me naučiti toleranciji prema ljudima koji isto to rade meni. Naime, u većini slučajeva „negativna“ djela posljedica su izgubljenosti i straha, a ne toga što smo „loše osobe“. Stoga je dobro znati da i ljudi koji takva djela rade, ne rade to zbog „zla u sebi“ već zbog toga što ne znaju drugačije.

Postoji primjer koji je tijekom mog studija imao snažan utjecaj na mene i na moje promišljanje o „pozitivnim“ i „negativnim“ ljudima. Jeste li znali da se zlostavljanje (u bilo kojem obliku) djece transgeneracijski prenosi? To znači da su najčešći zlostavljači vlastite djece oni koji su i sami bili zlostavljani kao djeca. Dakle, dok su bili mali bili su žrtve, svi bismo ih žalili i suosjećali s njima. Ako se nisu na vrijeme i na adekvatan način suočili sa time što im se događalo, nastaju trajne „rane“ i oni se često puta u odrasloj dobi pretvaraju u ljude koji su ih zlostavljali. Razlog tome je što nisu naučili upravljati svojim emocijama, imaju puno nakupljenog bijesa u sebi i što su na neki način naučili da se „to tako radi“. To su i dalje ona ista izgubljena, zlostavljana djeca, ali sada su punoljetni i sada ih društvo više ne tretira kao žrtve, već ih osuđuje. Iako je, kada situaciju sagledate iz takvog ugla, jako teško odrediti je li riječ o negativcima ili pozitivcima, ljudi će najčešće napraviti brzu klasifikaciju, pribjeći osudi umjesto doživjeti cijelu situaciju kao ono što zapravo jest: tragedija za sve sudionike gdje svima treba pomoć da problem prevladaju i gdje je teško uperiti prstom u izvornog krivca.

Pravilo začaranog kruga

Svijet, zanimljivo, funkcionira po određenim pravilima. Jedno od meni najdražih pravila je tzv. (op.a. ime je moja umotvorina, nikako ga nemojte koristiti kao nešto opće poznato ) Pravilo začaranog kruga o kojem sam često pisala u komentarima na drugim blogovima. Iako to pravilo možemo pronaći u velikom broju svakodnevnih događanja u ovom kontekstu je vrlo jednostavno: što više osuđujemo druge ljude, što smo skloniji tražiti krivce i što smo manje sposobni razumijeti i suosjećati to više „negativnih“ djela radimo. Veći strah i ljutnja guraju nas dublje u postupke gdje i drugima često priuštimo strah i ljutnju. Što je više straha, ljutnje i osude oko nas – to ćemo joj češće i sami biti izloženi.

S druge strane, tolerancija potiče stvari koje se smatraju dobrima, a vlastito „negativno“ ponašanje nas najbolje uči toleranciji. Zato vjerujem da su postupci koji se smatraju lošima ponekad potrebni kako bismo imali više razumijevanja za druge koji ih čine, jer tek kad sami napravimo nešto „loše“ možemo razumijeti njihove motive. U skladu s jednim davno objavljenim Berixovim postom, duboko vjerujem da nitko nije ni za što kriv. Jednako vjerujem da stalno prebacivanje krivnje, traženje odmazde i osuđivanje dovodi samo do toga da se iste „loše“ stvari nastavljaju događati ponovno i ponovno – u začaranom krugu koji je teško prekinuti. Možemo to poistovjetiti s lošom karmom: ako nismo sposobni ne osuđivati, potrebno je da napravimo nešto loše kako bismo to naučili.

S porastom naše tolerancije i smanjenjem osude prema drugima nestaju naši vlastiti strah i ljutnja, a postupno i strah i ljutnja ljudi oko nas, čime smo im opet i sami manje izloženi. Samim time smanjuje se količina negativnih djela – pozitivni začarani krug.

Iz toga je moguće izvesti vrlo jednostavan zaključak: ako smo voljni učiti na vlastitim iskustvima „negativne“ stvari u životu nam mogu donijeti samo pozitivno, čime se automatski marginalizira njihova negativnost. Čak se čini da su ponekad potrebne kako bismo napredovali kao osobe. Ako smo pak zarobljeni u vlastitom automatizmu i nismo spremni misliti svojom glavom, već slijepo prihvaćamo postojeća moralna pravila (poput pravde, odmazde i osude) vjerojatno je da ćemo dotaći dno u vlastitoj „negativnosti“ prije nego što se počnemo uspinjati. U tom slučaju – to je opet bilo potrebno kako bismo napredovali. To znači da negativna iskustva, ma kako gadna bila, zapravo i nisu negativna, već predstavljaju stepenicu koju je potrebno priječi kako bismo postigli sreću (jer ono što poistovjećujemo sa pozitivnim je zapravo osjećaj sreće ).

Zbog ovakve uzročno posljedične veze vjerujem da je sastavni dio gotovo svih religija sposobnost empatije, razumijevanja i praštanja. Šteta je samo to što ljudi još nisu našli način da to primjene u praksi i što je to često puta pogrešno tumačeno.
S druge strane, ako je ovako kako sam napisala vjerujem da je i rješenje tog problema samo pitanje vremena .


Post je objavljen 23.09.2007. u 20:23 sati.