Marketing
besmrtnik u svom vremenu
Kakvo je vrijeme došlo, odem do novinskog kioska i kupim si enciklopediju. Sjednem na kavu i prolistam do podneva što ima novoga. Kad unutra – ja! Imenom, prezimenom i sa nekoliko bezveznih biografskih natuknica. Osamnaest redaka! Ne spominju blog; možda u narednom izdanju, onom posmrtnom. Na što su enciklopedije danas spale, da se mene može naći u njima!
Što se u mom životu promijenilo otkako sam u enciklopediji? Ništa. Naime, već me nekoliko desetljeća spominju u enciklopedijama, pa ništa.
Ništa, osim što me zabrinulo da mi društvo čine uglavnom mrtvaci. Mnogo radije bih bio u društvu najzgodnije cure u diskoklubu, doduše, nikako kada je tek stigla, već kada se izđipala i prisjela da dođe do daha i odmori se. Ili da sam u društvu neke dobrodržeće gospođe mojih godina kojoj nedostaje još samo nešto malo da je iskusila sve.
Mogu vam reći da to što me spominju u enciklopedijama nije bog zna što. Ne odražava se na neplaćenim računima, ni na popularnosti među ženskim svijetom. Sve u svemu, to je neki nesporazum, to nisam želio, negdje je nešto krivim tokom krenulo… Nisam želio da o meni piše po enciklopedijama! Mnogo bih radije da moje ime ispisuju kredom i sprejom po fasadama i tarabama.
Nikada nisam sanjao o tome da sam poznat, da mi ime glasno izvikuju, ježim se od te pomisli. Mnogo bih radije da neki rijetki posebni ljudi pričaju o meni u povjerenju, šapatom, na uho izabranima koji bi to mogli cijeniti.
Kako je krenulo, još će mi jednog dana podići spomenik! Nazvati će ulicu mojim imenom! Krivo! Krivo! Krivo! Eventualno se mojim nadimkom može nazvati neki zgodan kafić u koji ljudi svraćaju da bi dugo sjedili nad jednom kavom dok pročitaju novine.
Post je objavljen 21.09.2007. u 10:08 sati.