Ponekad osjećam da je poezija tajanstveni izvor života, a znanost njegova konstatacija. Između se nalazi filozofija (kako čija). I tako, kad sam odlučio prvi put baciti srce pod tuđa stopala razmišljao sam čemu su sve moje misli zaista i ima li uopće kakvo zaista. Moja je pjesma bila mrtva. Unatoč tome što sam je s naporom i onim osjećajem istovremeno radosti i straha i preradom ugađao Poeovoj ljestvici, što sam pažljivo namještao zrcala poetičkog senzibiliteta da se u njima odraze zvijezde kozmosa moje duše, što je i nisam uputio nikome, a opet svima, što u njoj I ne mora biti ja i you ne mora biti ti, unatoč prekapanju Baudelairea na nepristojan način, ona je i dalje bila mrtva. I vidio sam da je mrtva i takva mi se svidje.
Ali vi ste, baš vi, dragi moji, oživjeli tu pjesmu i zato vam neizmjerna hvala, jer smo zajedno prešli pute znanosti i razuma, filozofije i bezumlja i prečacem došli do pjesme kao djeca što se nasmiju hipohondrima u zao dan.
Najdraže mi je od svega što ona nije bila pjesma samo za mene, nego je širinom obuhvatila mene u vama i vas u meni tako da ste lijepo prepoznavali pojedine višeznačne dijelove u duši, teleskopom senzibiliteta okrivali ste zajedničke zvijezde, moje ste dijete prihvatili kao svoje. Ono je kod vas barem na čas našlo toplinu ognjišta, ako ne i hladnoću treperenja, ono je možda prohodalo, kazalo koju riječ. Tek nešto nazirem iz komentara. Ja ne mogu znati. Mi ne možemo znati ništa osim nas samih, a ni to potpuno. Ali zašto bi to bila tragedija? I zašto bi tragedija uopće bila tragedija? Čini mi se, ni dobro ni zlo ne mora biti, bez obzira na bespomoćnost čovjeka, jer kako reče jedan mudar čovjek (zar je važno tko, to možete biti i vi) svatko može dati samo ono što ima.
Post je objavljen 19.09.2007. u 18:00 sati.