Marketing
Femme fatale - što je to?
Pišem i opet zato što važem. Tako to nekako ide kod mene. Ne mogu sama od sebe nešto napisati. Davno su prošla ona vremena kada sam po zadatku pisala zadaćnice o, recimo, dolasku proljeća, ili o onome što sam radila prošlo ljeto i kako sam provela praznike. Kada se samo danas sjetim nekih svojih opisa, doista je trebalo imati podosta mašte kako bi se napisao kič-stil uradak, sa metaforama, onomatopejama, razno raznim atributima. Hvala b(l)ogu da je to iza mene.
Neko vrijeme, tamo krajem srednje škole, sam pisala dnevnik. Trajalo je to i na faksu, nekoliko dobrih godina. No, kada sam znala prelistati te stranice, sve je bilo puno, prepuno frustracija. Kojekakvih, no uglavnom frustracija vezanih uz taj nesretni suprotni spol, koji me je oduvijek, ali baš oduvijek, bacao u komu. Neshvatljivi su mi, potpuno i apsolutno.
Postojao je dobar privid da mogu sa njima manipulirati. Da rade što ja želim. Nije tome tako nikada bilo, ali je privid trajao dosta dugo. I uvijek sam i sama sebi, barem pred drugima, priznavala kako sam femme fatale, no u tim dnevničkim zapisima je uglavnom bila ispisana moja vlastita frustracija. Dakako, što zbog same sobe, što zbog tih marsovaca...
I tako, prođe vrijeme, iza mene je već i hrpa godina braka, a ja sve dalje i sve više shvaćam kako ništa ja tu ne razumijem.I kako ništa ne mogu mijenjati. Sve funkcionira kao igra, dobro uigrana, sa unaprijed postavljenim pravilima, teško promjenljivim, kojih se većina pridržava, koliko toliko.
I nekako, moja zbunjenost, nesnalaženje, uvijek proizađe iz toga da još uvijek nisam shvatila ta pravila.
Ne znam samo, nije li to već doista potpuno namjerno. Iskreno, čini mi se da je.
Neprihvaćanje pravila i obrazaca ponašanja uvijek sa sobom nosi određene rizike. No, meni se čini da je najveći rizik u nečem drugom. Misliš da ne igraš po pravilima, ali na kraju, htio ne htio, prihvaćaš ta pravila i ne primjećujući. Od buntovnika i ustanika pomalo se pretvaraš u pitomo janješce koje hodi po ustaljenim rutiniranim stazama, koje su uhodane generacijama. I baš zbog toga, što neprestano sumnjam u samu sebe, u svoje odustajanje od tih nekih, ženskih principa (moglo bi se reći i feminističkih, jel) svjesno potenciram neke karakteristike koje bi više pristajale razmaženim maminim kćerkicama nego jednoj ozbiljnoj majci dvoje djece
I često se pitam, ima li to kakvog smisla? Događa li se štogod pozitivno u svemu tome, ili je cijeli taj proces potpuno besmislen?
Pitam se to često.
Uglavnom, pravi odgovor još nisam pronašla. Još ga uvijek tražim.
A nekako mi se čini da nije jednostavan. Niti jednoobrazan.
Već ima nekoliko razina i scenarija. Sve u petljama if...then...else....
A bogami, i ja sam ovo zapetljala.....
Post je objavljen 18.09.2007. u 20:52 sati.