Povodom prodaje djela preostalih dionica Hrvatskog Telekoma privatnim rukama (trenutno je 51% u rukama Nijemaca, a 42% u rukama vlade), htio bih obrazložit svoj načelni stav da privatizacija javne infrastrukture nije u korist općeg dobra. Diljem svijeta svjedoci smo rasprodaje javne infrastrukture stranim špekulantima. Privatiziraju se
prometnice, mostovi, tuneli, poštanska infrastruktura, telekomunikacijska infrastruktura, pa sve do privatizacije električne infrastrukture ili čak do privatizacije vodoopskrbe!?
Gdje nastaje problem. Pa problem je što takve tvrtke u načelu nemaju konkurenciju, pa krajnji korisnik nije u prilici da bira između dva ponuđača sebi povoljnijeg. Krajnji korisnik je stavljen na milost i nemilost privatnog vlasnika date infrastrukture. Uzmimo npr. autoceste. Ako krajnji korisnici nisu zadovoljni visinom cestarine od Zagreba do Splita (Hrvatske autoceste su još uvijek u 100 postotnom vlasništvu R. Hrvatske, pa uzmimo ovo samo kao primjer), hoće li netko ići graditi novu autocestu pored postojeće? To naravno nebi imalo nikakvog smisla. Drugi primjer: distribucija električne energije. Hoće li itko ići graditi novu nuklearku ili drugi dalekovod pored postojećih ako nije zadovoljan cijenom struje? A šta je sa poštanskom distribucijom, hoće li privatni vlasnik držati otvoren poštanski ured na otocima gdje je malo stanovništva i stoga poštanski ured radi s gubitkom? – naravno da će dugoročno iznaći razlog da zatvori takve «neprofitne» urede.
Postoje i manje očiti primjeri da privatizacija javne infrastrukture nije dobra za nas građane. Evo u gornjem primjeru autoceste zvuči smiješno graditi još jednu autocestu pored postojeće, ali zato se kod jedne javna djelatnost upravo to radi: Mobilna komunikacija. Bazne stanice mobilnih operatera doslovno niću usporedno jedan pored drugog. Mi u Hrvatskoj imamo tri mobilna operatera, pa tako imamo poslagane i po tri bazne stanice na hrpi. Najbolje od svega, niti jedna od tih triju mreža ne pokriva državu u cijelosti sa kvalitetnim signalom. Pa zar nebi bilo bolje da postoji jedna jedina mreža baznih stanica, u vlasništvu države, koja pokriva državu u cijelosti. Takva mreža radila bi sa nultom zaradom i iznajmljivala svoje resurse virtualnim operaterima…
Političari koji rasprodaju državnu infrastrukturu izgleda da su se urotili protiv svojih građana. Diljem svijeta se utjecaj svjetskih centara moći širi, pa će tako i političari diljem svijeta biti pod sve većim pritiskom da prodaju ono što se prodat dâ. Lobiranje, korupcija, politički ustupci, ali i neznanje političara, koje pri tom koriste velike (i sve veće) kompanije – dobro potpomažu svaku takvu prodaju.
Post je objavljen 18.09.2007. u 11:45 sati.