Mislila sam da nikad neću... Al onda u trenutcima kad si najsjebaniji shvatiš, premda sam to oduvijek znala, da nema bolje stvari koja će trpjeti tvoje riječi od pisanja. U zadnje vrijeme se mnogo toga dogodilo, mnogo. Kad pogledam unatrag u glavi svojoj, vidim samo zbrku i gomilu ispremiješanih emocija i događaja koje se još nisu složile na svoje mjesto.
I, kao neka produžena točka na i, nove, dobre i loše stvari se samo nagomilavaju pojačavajući tu zbrku. Pomisliš da si sam sebi dovoljan, al onda te ipak nešto nagna da se vratiš pisanju.
Zadnjih nekoliko dana je bilo oću...pa neću...pa oću...I sve tako unedogled dok konačno nisam dopustila samoj sebi da se vratim, makar jednim postom. Predaleko je odlučivati hoće li se ovo nastaviti.
Jedan od glavnih događaja bio je taj maturalac u Češku. Čak sam u toku njega i nakon njega imala u planu napisati post o njemu. Zbog sebe, uglavnom, jer ću uskoro zaboraviti, a ovako bi mi bio kao podsjetnik. Pa ga napisah, al mi je ispao prevelik te ga odlučih neobjaviti jer vas neću zamarati time. Uglavnom je prošlo dobro s eventualnim izuzetcima koji su varirali od loših do groznih. Al sve sam to preživjela pa ćemo reći, ajde, da je maturalac ostao u dobrom sjećanju. I zapravo, Prag je super grad kolko god ja mislila da nije. Da mogu, odmah bi se preselila.
U zadnje vrijeme nekolicini ljudi dijelim savjete. Posebno jednoj osobi. I kad god se nekom desi problem, uvijek mi može sve reći. I kad čujem da im je bolje od toga, da ne znaju šta bi bez mene, ja se uvijek zapitam o sebi. Kad god se meni desi problem, nikad ne razglabam drugima o njemu kao što drugi razglabaju samnom. Uvijek sama sebi nađem rješenje koje me kasnije stvarno izvuče iz beda i pomognem si na isti onaj način na koji ja nekom drugom pomognem. I ne radi se tu o povjerenju, jer za određene osobe mogu život dati. Katkad mislim da mi nitko ne može pomoći kao što sama sebi mogu. Katkad mislim da sam sama sebi dovoljna. A to, koliko god meni služilo, smatram lošom osobinom. Zašto, pobogu, ne mogu biti kao i ostali?
Jedan od problema su i školski. Znam da je zadnja godina i zadnje druženje s ljudima koji su mi dragi. Al opet mi dođe na um da želim što prije završiti zbog one nekolicine ljubomornih koji mi idu na živce. Znam da ljudi nisu savršeni i da je velik dio njih pohlepan i zao, no uvijek sam se suočavala s tim i nikad mi to nije stvaralo problem, pa ni sada. Samo katkad dobijem tu uobičajenu nervozu usred drugih pritisaka. Novi profesori vrše dodatne pritiske ukazujući na količinu gradiva koje ćemo raditi i koje ćemo morati znati. Ali to mi nikad nije predstavljalo problem, pa ni sad. Kako bude, bude.
Puno sam razmišljala i o faksu. Općenito puno razmišljam u zadnje vrijeme, a to nije dobro pa si samo pogoršavam stvari. I puno odluka donosim za koje nisam sigurna da ću uspjet pa si opet pogoršam. Pa je zato najbolje za mene da ne razmišljam i prepustim se onoj plavuši u dubini svoje duše. Da.
I kad sagledam post, vidim mnogo rupa i stvari koje nisam rekla. Al nekako je moja psihološka konstitucija smrdana pa da krenem, ne bi znala to sve umetnuti. Pa možda to ostavim za idući post.
Dotad...
Post je objavljen 17.09.2007. u 20:46 sati.