Bolest me shrvala. Već tri tjedna ne izlazim van. Sorry, bejb, nisam ti pisao danima. Znam da brineš, preslušao sam tvoje poruke na sekretarici. Svih 25 u zadnjih šest dana.
Bolest napreduje. Nisam ti to rekao. Ne odem li uskoro na liječenje, doktor kaže da neću moći razlikovati zbilju i maštu. Hmmm...., ovo „mašta“ zvuči tako dječje bezazleno. Moji delirični napadaji odavno nisu bezazleni.
Nisam ti to rekao. Bilo me sram.
Tri tjedna sam u kućnom ogrtaču i uz prigušeno svjetlo tipkam na kompu. Imam strašnu želju da ostavim nešto za sobom.
Tebi su moji napadaji ludila nekad bili simpatični, zvala si me svojim „udarenim umjetnikom“. Ono što sada ostavlja trag na ekranu računala riječi su koje dolaze od doista bolesnog čovjeka.
Bejb, ne želim da me gledaš ovakvoga. Ubio bih se, ali nemam snage.
Gađao sam bocama prolaznike noćas. Nisam znao za to dok mi danas popodne susjeda to nije suosjećajno ispričala. Kažu da je došla i policija, ali ja se ničega ne sjećam.
Kada me zatvore u bolnicu, obećaj da mi nećeš dopustiti da plačem. Obećaj da nećeš dopustiti da padnem na razinu trogodišnjeg djeteta koje piški u krevet i skriva se pod njega od straha. Ne bojim se više suočavanja s ljudima, ali se bojim suočavanja sa sobom, tomu ću se posvetiti dok nisi ovdje.
Bilo bi dobro da i ti tamo odradiš svoj dio... Vrijeme je da prihvatiš da nisam više onaj stari.
Pozdravi Igora, njemu reci da je tata dobro. Njega ćemo kasnije suočavati sa svime.
P.S. – Stan nisam čistio tjednima. Kad se vratiš, pomoći ću ti da ga pospremimo. Dotad, ja ću pospremati po svome životu da, kada odem, ti nemaš posla s time.
Jebiga, bejb...
Post je objavljen 16.09.2007. u 13:54 sati.