Neka žena odlazi u Brazil radi plastične operacije i zatezanja lica.
Šezdeset joj je godina i ima prirodnu želju ostati zgodna.
Kad se oporavila, iznijela je to svoje novo lice na ulice Ria.
Neki mladić sa revolverom hoće njen novac.
Bang, i odmah je mrtva.
Tijelo joj šalju natrag u New York, ali u mrtvačnici dolazi do neke zbrke.
Zovu njenog sina.
Kažu mu da je njegova majka jedna od tih deset žena.
Na svaku se pucalo.Takav je danas život.
On ih sve dobro zagleda, ali ne može je naći.
S tim njenim novim licem postala je neznanka.
Možda je ova, a možda je to ova.
Gleda im grudi. Koje li su ga othranile ?
Pritiska njihove šake na svoj obraz.
Koja li ga je tješila ?
Čak im se pokušava popesti u krilo, ne bi li vidio gdje se najviše osjeća kao kod kuće, ali isljednik ga zaustavlja.
Pa lijepo, pita isljednik, koja je od njih vaša majka ?
Sve one, kaže mladić, dajte mi da ih preuzmem sve odreda.
Isljednik se dvoumi, a onda usuglašava.
Jer, tako se, u svari , rješava niz problema.
Mladić preduzima mjere da se svih deset žena pošalju njegovoj kući,
a onda ih sve zajedno kremira.
Vidjeli ste da neki imaju malu urnu na nadstrešnici kamina ?
Ovaj pak ima pozamašnu srebrnu kantu za smeće.
U proljeće, ozvlači tu kantu u vrt, pa gnoji zemlju zubima, pepelom i komadima kostiju.
A onda sadi rajčice.Njegova majka ih je voljela.
Rastu ravno iz sjemena, toliko brzo i toliko su velike, da je mladić zapanjen.
Odnosi prvih deset u kuhinju.
Tako su okrugle, da u njima vidi majčine grudi.
Tako su glatke, da ga smiruju kad ih dotakne.
Majko, majko, vapi, pa se baca na te rajčice.
Manite sada nož, vilicu, malo soli između dva prsta.
Pokušajte zamisliti takvu sinovljevu izgladnjelost,mislite na njegove
halapljive poljupce.
Iz starog dnevnika, god. 1996.
Post je objavljen 15.09.2007. u 13:35 sati.