Marketing
Opet usred nicega...
Ovih dana nasi pogledi su usmjereni prema busacem tornju i ljudima koji rade na njemu. Kako je poceo Sveti mjesec Ramadan mozemo ocekivati jos duzi rok. Svaki dan rok nam se pomice za 4 dana. Oprema i ljudi su spremni, ali busotina nije. Brzina busenja se krece od 0.5 m/h, a od cilja smo udaljeni jos citavih 100 metara. Ako bude malo srece za 14 dana mogli bi poceti s poslom.
Karta za doma mi je u dzepu, ali Hrvatska je jos uvijek poprilicno daleko. Imam osjecaj da su menageri zaboravili na nas.
Kako sam srpanj proveo doma, kolovoz sam proveo usred Alzira na jednom projektu gdje je bilo puno problema. No na kraju sve je dobro zavrsilo. Svi smo se zivi i zdravi iako poprilicno umorni vratili u bazu. Posao koji sad radim potpuno je drugaciji od onog koji sam radio prvih 6 mjeseci.
Put do galvnog odredista protekao je mirno, vecina je spavala dok su ostali slusali muziku ili citali knjige. Mali zuti avion marke Pilatus sretno je sletio izmedu dina iako je nekoliko puta kruzio oko piste zbog jakog vjetra. Ekipa se iskrcala i nakon kratke voznje smjestila se u sobe s jednim ili dva kreveta. Nista luksuzno, ali tako je uvijek kad se radi na tornjevima alzirske kompanije. Ako je krevet cist, klima i wc rade ja sam potpuno zadovoljan. Do same busotine vozili smo se nekoliko kilometara.
Ponekad kad bi se vratili kasno u kamp pronasli bi krdo deva kako uziva u nasem smecu. Deve su valjda najotpornije zivotinje koje sam ikad vidio, mogu pojesti i popiti bilo kaj, a da im nista nece biti. Svaku vecer pojedu pola smeca koje se skupi tijekom dana i jos nisam vidio da je koja bila bolesna ili da je imala kakvih problema. Umjesto odlagalista otpada zaposlimo deve da pociste sad otpad koji stvaramo.
Ni jedan posao nije tezak ako je ekipa s kojom radite ona prava. Nije bitna religija, rasa ili nacija ako se super slazete. Ja sam imao srece da se moja druzina super slagala i usprkos problemima posao je protekao u dobrom raspolozenju. Bilo nas je iz Japana, Francuske, Italije, Egipta, Hrvatske i naravno Alzira. Sarolika ekipa.
Ipak neke stvari su me ponekad dovodile do ludila. Primjerice vojna pratnja do busotine.
Svako jutro stigli bi pred njihov kamp u 6:00, kako bi sto prije zamijenili nocnu smjenu. No pratnji ni traga ni glasa. Nakon 20-30 minuta cekanja pratnja bi polagano pocela izlaziti iz svojih soba. No prvo trebaju imati dorucak pa cigaretu i kavu tek onda mozemo krenuti. Naravno da nisu obuli cizme vec uokolo hodaju u natikacama.
Na nase inzistiranje da pozure uslijedio bi odgovor tipa: "Kud nam se zuri, busotina nikud nece otici!"
Kako bi razbili dosadu cekanja znali smo igrati domino, jako popularnu igru u Sjevernoj Africi. Ponekad bi znali zavrsiti i po 3-4 partije prije nego bi uspjeli skupiti 4 vojnika. Nakon posla postao sam majstor domina.
Zivjela Narodna Armija Alzira!!!
Zato im je i trebalo 130 godina da se oslobode Francuza.
Da nije bilo tehnickih problema i nekih cudnih odluka od strane klijenta posao bi bio macji kasalj, ali kako to obicno biva stvari nisu uvijek onakve kakve bi trebale biti.
Istina uspjeli smo zagaditi jos malo atmosfere, otopiti par metara pijeska i potrositi nekoliko tisuca dolara. Nekoliko dana i noci nafta je gorjela iako smo mogli sve strpati u tankove koji su stajali prazni desetak metara od nase opreme. Stvarno ponekad nikog nije briga za ekologiju.
Nakon tih nekoliko dana pustinja uokolo baklji izgledala je poput mjeseca. Rastopljeni pijesak formirao je cudne oblike. Pretpostavljena temperatura bila je visa od 800 degC.
Nakon 31 dana, te 623 litara vode i ne znam kolko ostalog gaziranog i negaziranog pica vratili smo se u bazu s onim istim avionom s kojim smo stigli. Sljedece jutro pola ekipe otislo je na drugi posao. Ja sam bio medu tim sretnicima.
Sretno!
Pozdrav iz Alzira!
Post je objavljen 13.09.2007. u 13:24 sati.