Marketing
inercija vremena
There's a particular brand of pit that grows in your stomach when you know you're losing control and there's nothing you can do about it. Heavy as granite and moldering... It's the way we're built I suppose. A natural reaction to the unstoppable spin of the earth below. Forever trying to wrest control of life, love, work, and home. And when we can't get control there, we'll fight for it wherever we can. As if we think we could stop the world from spinning just by being mad.
It's amazing how far we'll go just to maintain some measure of control. The world spins a circle within a circle and we grip so tight it makes our knuckles white. When all we really want to do is let go, lose control, fall, see where we land. // Everwood
podignuti su krivi zidovi, jer su nacrti bili izokrenuti - pa sad umjesto da, kao sto su trebali, zadrzavaju bujicu svakodnevnih udaraca s vanjske strane prostora u kojeg sam se pokusavala zagraditi usisavaju svaku kap vode i zadrzavaju je unutra - i polako pocinjem zaboravljati kako izgleda dan bez konstantnog truda da se odrzim na povrsini
rekla sam toliko puta da bih trebala prestati upletati emocije tamo gdje im nije mjesto - posebno u neke stvari koje jednostavno _moraju_ biti napravljene - mislim, samo sebi otezavam ako o njima pocnem razmisljati kao o necemu sto mi se _ne svidja_ (koliko god imala objektivno dobar razlog za to), kad nemam nikakvog izbora oko toga da li hocu ili necu to rijesiti, mislim, bilo bi toliko jednostavnije kad bi bile samo jedna od stvari za obaviti i prekriziti bez dodatnog emotivnog atributa koji mi ih samo otezava.. je, da, like that's possible :/
umorna sam od pokusavanja odvajanja sebe od sebe da bih mogla funkcionirati u svakodnevici koja mi se ne svidja ali gdje ne postoji izbor - da, koji put pozelim da mi sve te sitnice jednostavno _nisu bitne_ i da se ne zamaram uzrocima, posljedicama i uracunavanjem varijabilnih faktora u pokusavanju minimiziranja stete na sve koji bi mogli, u nekoj varijanti, biti upleteni, nego da jednostavno uzimam stvari tako kako dolaze, ne brinuci oko toga kako da ih sto vise sredim i slozim da bi drugima bilo lakse nego da ih ostavim da se jednostavno snalaze bez mene - ne, ne bojim se saznati da to mogu ili mislim da bi se bez mene stvari raspale, ali pokazalo se vec puno puta da dogovori u koje se odlucim ne uplitati ispadnu katastrofalno neorganizirani ili sve ostane samo na razini dogovora ako nema mene da pozavrsavam stvari i serviram sve gotovo - ali biti inicijalizator cijelo vrijeme i trositi hrpu energije prenoseci je na druge je prilicno iscrpljujuce, i odlucujem ne biti selotejp i drzati ljude i situaciju na okupu - ne mogu vise, razocaranja previse bole - i da, ucim kako sprijeciti samu sebe kad iz navike krenem po starom i pokusavam se priviknuti na prihvacanje toga da vecini jednostavno nije toliko stalo kao meni. a to divljacki boli
umorna sam jos vise od konstantnog potiskivanja svega sto osjecam i svega sto jesam da bi se naslo u granicama i kolicinama koje su drugima prihvatljive - i da, razumijem apsurdnost toga sto se pokusavam prilagoditi umjesto da jednostavno _budem_, ali je jos zapravo ne osjecam - a tek kad se to dogodi, reci cu da sam napravila pomak - i da, previse mi je stalo, preduboko trazim znacenja, previse vjerujem ljudima, jednostavno preekstremna sam emotivno
i nekako sam uvijek mislila da moram to dovesti pod kontrolu, ne dati da gori toliko divlje jer ljudi to jednostavno nece moci podnijeti, bit ce im previse, pretesko, prevruce, s premalo kontrole i sigurnosti od opeklina - i cijelo to vrijeme ocajnicki sam zeljela da me se prihvati, toliko sam bila gladna osjecaja jednostavnog pripadanja nekamo i nekome, gdje bih mogla biti ja, i pustiti stvari da budu toliko _intenzivne_ koliko stvarno jesu i gdje ce to biti u redu, gdje nece biti _previse_ - istovremeno se uzasavajuci toga da nikada necu pronaci nekog s kim bi to stvarno bilo moguce - trebala sam znati bolje, pogotovo nakon nekih ljudi koji su rekli da vole bas taj intenzitet, ali jos uvijek je osjecaj toga da se stvarno mogu opustiti i ne brinuti o ostajanju unutar sigurnih granica prilicno cudan - mozda, kao da konacno mogu letjeti onoliko visoko koliko zelim bez zvona upozorenja u glavi da ce to biti neprihvaceno i neshvaceno i da cu ostati _sama_
rekoh, razumijem apsurdnost toga sto pricam, ali ju jos uvijek ne osjecam..
i shvatila sam da se zapravo panicno bojim toga da je nekome stvarno stalo do mene - i da mi je lakse dok su te stvari na casual nivou (koliko god zeljela _intenzitet_) - mirno more umjesto olujnog i te analogije.. kao, lakse je podnositi vjetric uz kojeg mozes kolko tolko obavljati svakodnevne stvari od oluje koje zapravo sve ostalo ucini poprilicno nevaznim.. ali..
ali - zelim oluju, jer ista je prica - kao sto ne mogu osjecati blaze, laganije od onog koliko je osjecaj stvarno jak, blago i lagano zapravo nije dovoljno (i podivljali puls i nemir i nervoza i panika i opce groznicavno predinfarktno stanje koje traje i traje - nikada mi nece biti drugacije, ali ako se na trenutak zanemari panika, osjecaj je.. hmm, da..).. i mislim da konacno pocinjem shvacati sto zelim, sto trebam i zasto stvari nisu valjale - i onda sam osjecala zasto ali to nisam mogla objasniti - jednostavno nisu bile _dovoljne_
i mislim da sam u svom pokusavanju sredjivanja same sebe po specifikacijama koje mi nisu bas odgovarale ali sam mislila da nemam izbora izgubila iz vida pravu perspektivu i cak pomislila tu i tamo da bih mogla napraviti taj neki kompromis - i to je bilo ono sto je rusilo svaki temelj koji sam bila postavila, jer se kosilo sa previse onoga sto sam bila, sto jesam i kao da sam istovremeno pokusavala napraviti dva pomaka u totalno suprotne strane
ne znam koliko su se stvari promijenile, koliko ce sve ovo znaciti sutra, kad mi se opet hrpa toga srusi na glavu.. koliko cu se opet pokusati prilagoditi necemu sto mi ne odgovara iz, pa, iz zelje da ne budem sama, da se ne osjecam neprilagodjeno, koliko cu se pokusati uvjeriti da nesto osjecam sto bih kao trebala, a ne osjecam ono sto stvarno je, ili pokusavati smiriti stvari na tolerable nivo uzimajuci u obzir tudje shvacanje umjesto svojeg.. ali danas mi se cini da shvacam pozadinu cijele price, i poantu - the thing is, i can take it, vlastitu kaoticnost, nebalansiranost, ekstremno jake emocije, dubinu.. i ne trebam to pokusavati ublaziti - onima koji su bitni, sad ili kasnije, stvarno ne trebam
--
Post je objavljen 11.09.2007. u 21:44 sati.