Marketing
Brm brm...
Eto nakon duuugooo duuugoo vremena i ja sam se udostojio pisati novi post.
Bio sam na Losinju radio neko vrijeme, pa sam opet došao ovamo... Bio u dugoj uvali kraj Pule na ljetovanju... i tako, malo simo, malo tamo, i nikako za kompjuter...
No evo mene i novog posta... I bas me malo zaintrigirali su ti prometni pravci kojima sam prolazio. U rimsko doba, izgradnja kvalitetnih i nadasve prohodnih cesta za to vrijeme bila je prioritet. Od tada potječe poznata izreka "svi putevi vode u Rim", jer sve su ceste kao svoje odredište imale tu metropolu velikog Carstva.
Rimljani su gradili prave, kolne putove, nastojeći najkraćim putom savladati prostor. Zato su trase, uz pomoć kamenih mostova i vijadukata, terenom išle skoro pravocrtno (gdje se moglo, nije se gradilo ni nasipe i usjeke), a dopuštali su strmine i do 20 posto.
Ceste što ih je na istočnoj jadranskoj obali gradilo Rimsko Carstvo bile su dio goleme uglavnom europske putne mreže dužine od oko 120 do 150 tisuća kilometara. Sustavno su ih probijale rimske legije kroz prostor prostranog imperija, od Velike Britanije do Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike, te od mediteranskih obala do njemačkih i rumunjskih šuma. Velika rimska država mogla je vojno, politički i gospodarski stoljećima funkcionirati samo dobrom međusobnom povezanošću vrlo udaljenih provincija s centrom. Iz Rima je prema raznim dijelovima Apeninskog poluotoka izlazilo čak 29 cesta, pa odatle i poznata izreka da svi putovi vode u Rim. Te ceste nadovezivale su se na one izvan Italije. Prema Jadranu vodila je via Valeria i Via Salaria da bi se s njegovih obala na istok prebacivalo brodovima, a Via Flavia išla je prema Istri i Dalmaciji, te preko Boke kotorske u Albaniju.
Gledam sada današnje naše ceste... Kako nam vlada kaže, imamo nekoliko autocesta i još mnogo brzih cesta. Po definiciji, autocesta je cesta sa dva traka na svakoj strani odvojena ogradom, te zaustavnim trakom. Prema toj definiciji, kao autoceste prolaze prema mojim saznanjima samo tri. Stara autocesta bratstva i jedinstva Zagreb - Beograd, odnosno Lipovac, zatim popularna Dalmatina, i autocesta Zagreb - Goričan (nisam siguran za Zagreb Macelj).
Kad se sjetim svoje vožnje autocestom bratstva i jedinstva, to mogu opisati kao vožnja rally stazom. Nikad neću zaboraviti ogromnu rupetinu nasred ceste negdje kraj Jasenovca, mislim da kad bi sve žrtve potrpali u nju, ne bi je do pola napunili. Onda slavna dalmatina, ponos HDZ-a, gdje tvrde da su prokopali obje cijevi tunela Sv. Rok i Mala Kapela, al da im se ne isplati obje staviti u promet, pa tokom ljeta nastanu guzve dužine kineskog zida. Da mi je znati koja se pametna glava sjetila da se isplati prokopati tunel, a ne isplati politi ga asfaltom i time ubrzati vožnju od Zg do Splita bar za 3-4 sata preko ljeta.
Navodno je autocesta i ona meni najzanimljivija, jer me vodi di god idem na sjever, Rijeka - Zagreb. Prvo je građena više od razumnog ljudskog vijeka, onda kad je napokon izgrađena, jedva zadovoljava uvjet brze ceste. Veći dio je jedva jedna strana profila napravljena, i to tek toliko da je... naravno, kad treba naplaćivati cestarinu, onda su cijene ko da se lebdi zrakom dok se vozi, a ne vozi po nekoj po život opasnoj cestici gdje piše jedno, a praksa je drugo. Da ne govorimo o drugim cestama, od navodno brze ceste, Jadranske magistrale, koja više liči na rally stazu nego na cestu, od čijih zavoja ti se zavrti samo ako gledaš ih na karti, a da ne govorimo da se voziš. I onda se ljudi čude da je svaki dan neki smrtni slučaj u crnoj kronici. Pogledajmo malo ceste u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, to su odlične i kvalitetne ceste gdje se za čas dođe iz jednog grada u drugi, dok kod nas vožnja duža od deset kilometara predstavlja pravu avanturu, i gdje se od vrtenja volana više razgibaš nego tjedan dana pohađanja teretane. Uzalud nula promila i svi ti slični bezvezni zakoni, dok god su ceste sigurne kao hodanje po špagu na visini od trideset metara. Evo danas se vozim sa prijateljem do Crikvenice, i vidimo kraj ceste prevrnuti kamion. Trebam li uopće reći da nije bilo ni traga zaštitne ograde, a cesta je umjesto žute linije kraja završavala odronjenim asfaltom. Kad smo se vraćali, kamion je još bio tamo. Ni traga ni glasa našem slavnom HAK-u i pomoći na cestama. Čovjek istrune u auto olupini prije nego dođe pomoć. Naravno, sve se to događalo na navodno brzoj cesti, po kojoj bi po nekom pravilu trebala biti preporučena brzina 110 km/h. Da mi je vidjeti nekoga da prođe tom brzinom dionicu od Klenovice do Zadra, i ostane živ.
Naravno, kad svemu tome dodamo i naš polubalkanski mentalitet, nije ni čudo da je više ljudi već poginulo u prometnim nesrećama nego u ratu. Pa tko voli nek izvoli. Nek juri... Samo nek sa sobom ne odvodi druge, nevine živote, ko onaj lik sa Čavli prošle godine za Velu Gospu. Onda se pojave tate tajkuni koji su to postali na jako legalan način, pa kupuju superbrze aute svojim razmaženim klincima. Nije čudo da divljaju onda, kad im je uvijek svaki problem tatica rješavao. Pogledajte onog lika šta je ove godine pregazio onu curu od 19 godina dok je jurio 250 na sat.
Zgrozilo me kad sam čuo što je prvo rekao dečko koji je pregazio Tijanu iz PRHG prije par godina kad je pokupio nju i dečka, i slupao auto: "Nema veze, tata će kupiti novi". Je, hoće... Kupiti će novi auto, srediti će da mu sinčić ne ide u zatvor, ali uzalud sav novac, život jedne mlade cure nikad neće biti vraćen. Žalosno je i tragično, da takvima život drugoga očito ne vrijedi apsolutno ništa.
Vjerojatno je to zbog toga što nisu nikad okusili što je stvarno živjeti život, nego im je uvijek sve bilo servirano. Ja sam u svom životu prošao puno toga, i dobro znam da nikad ništa ne dobivam na pladnju, nego se za sve itekako treba potruditi. I drago mi je da je tako, jer sam barem naučio cijeniti neke osnovne stvari, ako ništa drugo, onda ljudski život.
Sad kad sam sa vozačkim pred krajem, obećao mi je ujak da će mi probati srediti neki auto. Moguće da će i biti dosta dobar autić, jer uglavnom on takve posjeduje. Nesreće se uvijek dešavaju, i nikad se ne zna što se može dogoditi i napraviti u trenutku nepažnje, pa stoga ne mogu reći da ja neću skriviti nesreću, razbiti auto ili nekoga nenamjerno ubiti. Ali sa potpunom sigurnošću mogu reći da se to neće dogoditi dok ću juriti 250 kilometara na sat.
Post je objavljen 11.09.2007. u 21:01 sati.