Marketing
Muke po zubima
Jedna sam od rijetkih koja migrenu (ponekad i jaku) trpi bez uzimanja analgetika. Ne uzimam ih ni kad imam upalu sinusa. Ne, nisam od onih koji vole trpjeti bol 
, ali valjda je moj otpor prema tabletama, kada nisu nužda, ipak jači. Osim toga, da sam svaki put kod glavoblje uzela jednu ili više tableta, sad bih vjerojatno bila na liječenju jetre. Zaključila sam da je bolje patiti od jedne boljke, nego si navući i neke dodatne.
Ova uvertira nije radi glavobolje, nego radi jedne druge boli. No prije toga, najprije da spomenem i ono što joj je prethodilo – strah od boli. Moj odlazak zubaru nije uvijek bio stresan. U vrijeme kad sam imala za popraviti puno zuba, odlazak zubarici bio mi je (skoro) rutina. Čudo kako se čovjek nauči na sve pa i na bol. No otad je prošlo dosta vremena i moji sadašnji odlasci zubaru prorijedili su se. Nakon dosta vremena sila zvana karijes i puknuće jednog zuba natjerala me da ju opet posjetim.
Uglavnom, u čekaonici sam se osjećala doslovno kao malo dijete. Najradije bih bila pobjegla. Onako čekajući smišljala sam koji bi bio dovoljno dobar razlog da otkažem – izmisliti neke drugu bolest ili tegobu ne bi bio baš problem. Ono što me ipak zaustavilo je glas zdravog razuma, jer kolika god me bol čeka – ona čeka i dalje, i nestati neće. Štoviše, odgađanjem se ona može samo povećati, nikako smanjiti.
I tako, u mojim misaonim previranjima, došao red i na mene. Moja zubarica (pardon stomatolozima koji baš ne vole taj naziv, ali meni je ovo draži izraz), slatka jedna i draga ženska osoba, osmijeh na lice i odmah s pitanjem – «Kako si, Pegy, nismo se dugo vidjele». Morala sam joj reći da me ulovio sindrom bježi na što mi je rekla da idemo odmah na stolicu, da me riješi pristiska.
Za ono za što sam došla, dijagnoza nije postavljena, jer me poslala na rentgen. Zato je krenula na jednog uljeza koji se izvana činio (skoro) zdrav. No kad su najprije ona, a kasnije i njena pripravnica, krenule s onim užasnim spravama svrdlati po njemu, pokazalo se da se karijes pritajio i krenuo u dubinu. Srećom, nije uništio živac, ali da sam se, dok su očistile bolestan dio zuba, od boli (i straha) preznojila, jesam.
Na pitanje hoću li bijelu ili škuru plombu (tamnu, za one kojie ne znaju), jer riječ je o kutnjaku, odabrala sam ovu prvu, nakon što mi je zubarica rekla da su sadašnje bijele plombe puno kvalitetnije nego nekad. Ono što mi nije rekla je da će me zub boljeti. Nadam se da je to reakcija na bijelu plombu i da nije komplikacija radi koje ću k njoj morati prije nego sam naručena.
Otišla sam i uslikati tih nekoliko zubi. Moram priznati da mi ni to mjesto nije omiljeno. Jest da ne boli, ali spoznaja da se ozračujem nimalo me ne veseli. Jedina utjeha u odnosu na nekadašnja vremena je to što sada ipak i za slikanje zuba postoje olovne pregače. Ono pak što me iznenadilo je pitanje gospođe-tehničarke koja tamo radi – «Želite li pregaču?». Na faci mi se spontano pojavio upitnik. Kako to ona misli - želim li? Kažem joj - «Pa naravno», nastavljajući s pitanjem «Ima onih koji ne žele?» Da se nasadim na glavu, ne mogu shvatiti da ima netko kome je svejedno gdje će se i koliko ozračiti.
Dakle – perite zube, idite redovito kod zubara i jedite jabuke. Moj su izbor one zelene. Zelenim jabukama protiv zelenih čudovišta.
Post je objavljen 10.09.2007. u 20:28 sati.