Kad osjetim da nešto nije u redu, pojavi se nemir u meni. Ne onaj neizdrživi nemir, ali onaj koji pili polako… onaj iritantan… onaj koji ubija neosjetno i onda tek na kraju shvatiš da je trenutak za reagiranje davno, davno prošao i da je sad jednostavno kasno. Ustvari, i nije kasno, ali bi reakcija u ovom trenutku bila povezana s puno više komplikacija nego da je ista ta reakcija uslijedila davno prije kad joj je i bio trenutak. I sad sve što možeš reći je – sranje… sranje… sranje…
Jebemu, kako me te nezgodne situacije uvijek uspiju usisati u svoje energetsko polje, a da ja to ni ne osjetim, a osjetim onda kad sam već debelo usisana… da se tako izrazim…
Ne volim donositi odluke… pogotovo ne neke bitne, odlučujuće… one koje mogu utjecati na sve kasnije što će se događati. Volim kad se odluka sama dogodi. Kad nešto odlučim, ali se ta odluka već prije sama nametnula, i nekim logičnim slijedom se sama odabrala… to volim, da. Ne ove komplicirane, zapetljane, ne one koje za sobom vuku još sto i jednu sporednu odluku… i posljedice. Uh, mrzim posljedice. I mrzim doći u situaciju kad moram razmišljati o posljedicama. Nešto kao – između dva zla odabrati ono manje… Što to uopće znači? Što to uopće znači !? I koji je pametnjaković izmislio takvu neku uzrečicu? Što bi to značilo: što god da odabereš – bit ćeš sjeban, pitanje je samo oćeš biti sjeban više ili manje…
No, moj je organizam razvio jedan jako dobar obrambeni mehanizam u ovakvim nekim odlučujućim trenucima. Isključivanje. Over and out. Nema me. Nema, nema, nema… A kako? Prvo počnem razmišljati kako mi za donošenje jedne takve bitne odluke ustvari treba odmak od svega i svih, dakle, treba mi jedno lijepo putovanje u neke egzotične krajeve, tople i sunčane, jer kvalitetno mogu razmišljati jedino kad me sunce grije… nakon što donesem odluku koje je to egzotično mjesto na koje bi bilo lijepo otputovati, toliko se udubim u taj feeling da sam već na tom mjestu da doslovno mogu sebe vidjeti kako se izležavam negdje na plaži, pijem kokteliće, gledam zgodne frajere, mogu doslovno osjetiti kako me sunce miluje, a ja lješkarim i lješkarim… aaaaaaah… i toliko se udubim u taj film da zaboravim na sve ostalo… i onda, tako izležavajući se na vrućem pijesku, shvatim da je šteta remetiti taj mir i kvariti taj gušt razmišljajući o nekim odlukama i posljedicama…
Ustvari, sad kad malo bolje vidim, ponašam se ko noj… samo trpam glavu u pijesak i nadam se da kad izronim iz pijeska (odnosno kad se vratim iz tih egzotičnih krajeva) da će svi problemi… puf! … nestati…
A do tad … sranje… sranje… sranje…
Post je objavljen 10.09.2007. u 10:27 sati.