Nakon ovog Ponteskog iskustva jednu stvar vidim kristalnije nego drugi. I nego ja sama. Prije. Ljudi me doživljavaju. Pustimo prvo na stranu kako. Ipak me doživljavaju. Razmišljaju, osjećaju, reagiraju. U njihovim umovima i srcima i dalje se vrti uspomena na poznanstvno sa mnom. Ona živi. Miče se. Poprima oblike. Boje. Šapuće pa viče. Skriva se pa ističe.
I što s tim? Evolucija! Postigla sam rođenje. Bravo ja. Tapšanje po ramenu ipak je izostala radnja. Zašto? Sitničava sam. Da, sama sa sobom. Uvrijeđena? Da. Sama sa sobom. Po post-reakcijama uviđam da više ljudi s Pontesa misli da sam nekako uvrijeđena njihovim komentarima ili pak obeshrabrena istima. Bilo je svega. Prvih nekoliko minuta. Nije lako sve to čuti u samo nekoliko dana a smatraš se izuzetno sretnim što si odabran u skupinu nekolicine ljudi koji tamo nisu došli po preporuci ili preko veze. A opet ne valjaš. Ili?
Bilo je tu mnogo preispitivanja. Vlastitog podsvjesnog i nadsvjesnog. Kuhalo se, peklo, pržilo, dinstalo, pa bacio na led, zatim otapalo, pa opet ispočetka. Jer nisam naviknuta na tuđa mišljenja. U osami svog pisanja ja sam jedini učenik i učiteljica, drska institucija ega jednog nastojanja da dušu zamijeni pameću. Nije išlo. Ma stvarno? To je zato što sam se oduvijek smatrala svakojakom, samo ne takvom. Jesam oštra i prezicna, ali radije sam obla i mutna. U svojoj glavi. Jer povode me snovi. To je moja tajna služba unutarnjeg sistema skrivanja. Izvana smo svi jedno a iznutra deseci drugih. Ja svoje desetke pišem. Osjećam ih kao svoju djecu, hranim ih i brinem o njima jer oni brinu o meni. Da ja ostanem ja. Da me svijet ne promjeni onako kako mijenja mnoge. Gotovo sve. Sve one ljude koji se rode kao jednina da bi nesvjesno postali množina. Izgubljeni u dobrovoljnom prihvaćanju trenda što ga nameće okolina. Ja podilazim okolini u velikim razmjerima. Strpljenjem.
Ono boli. To što u očima drugih slika mene se iskrivljuje i blijedi, trpa se u koš sa beznađem trenutka da bi me se ohrabrilo beskonačnošću narednih. Jer ja imam vremena. Za što? Da postanem kao oni? Da osvojim njihova prihvaćanja i kimanje glavom, da se ukalupim u nečija odobravanja jer oni su iskusili bolje i više a na meni je tek da slijedim ugažene stope u snijegu i propadam do koljena kako bi se očitovala uloga prenesenog značenja? Ne. To me ne vrijeđa. Ali to neću učiniti. Svatko mora biti svoj. Sada svi kimamo glavom. Naravno, slažemo se. A slažemo li se još i više kada netko ide našim putem? Skrene na istom zavoju i vidimo ga u daljini kako nam se približava? Slična putanja iskustva neminovna je etiketa ugodnijeg sugovornika što mu viri iza ovratnika. Ne želim biti takva. Niti želim tuđa iskustva. Poslušati ću ih, zapamtiti, iz njih naučiti, ali potom stvoriti svoja. A da li ona sliče tim čutima ili ne, stvar je mog izbora i sudbinskog preokreta nakon njega. Uostalom, hoće li preokreta biti ili ne opet je moja briga.
Cijelo vrijeme Pontesa znala sam. Da bi se ljudima više svidjela moja konverzacija ovakvog tipa. Tim ljudima. Ima svakakvih ljudi, svakakvih ukusa. Primjerice, moja je majka pročitala knjigu. Kaže da je izvrsna. Što to govori o njoj? Da je neuka? Ima loš ili bljedunjav ukus knjiga? Da mi laže? Kad je počela čitati, stvar je bila ovakva, rekla je: "Ja ću čitati polako, sistematski, i kad naiđem na nešto bezveze ili što se ponavlja ja ću ti to zapisati da ti napomenem." Eto moja majka, urednik. Jedva čekam. I tako je i bilo. Čitala je ona tu knjigu mjesec dana. Ja sam već mislila da će i ona napisati jednu. Jer svaki puta kad bi se čule napomenula bi mi da imam još žutih papirića zaljepljenih po stranicama, njenih komentara i napomena (opomena). Nazovem je prije tjedan dana. Ima već tjedan otkako ju je pročitala. Pitam se ja, super, toliko je dobra da mi je odmah pohitala reći? Rekla je da ju je previše dirnula, i da nije mogla govoriti o tome. Svi žuti papirići pred kraj su se zagubili, greške zanemarile i odjednom je sjetna. Možda stoga jer je u njoj prepoznala i sebe i mene na načine o kojima nikada nisam govorila. Iskustva za koja je znala ali nije bila ovdje da shvati kako sam ih ja osjetila. I proživjela. I da ona još uvijek žive u meni.
Teška je istina napisana u toj knjizi. Moja. Ono što se isprva čini kao "krimić" još mi teže pada u kategoriju komercijale jer moj život to nije. No to će shvatiti onaj tko ju doista pročita. To nije laka knjiga. Niti se vrti oko ubojstva. Ona priča o umiranju i rađanju jedno te iste osobe. Mene. Zato je ljudima jako teško shvatiti kako sam pomiješala zbilju i maštu u istoj zdjeli i poslužila na stol žanra. Kad naizgled slaba kvaliteta pada podno stolnjaka i gura se nogama, doživjeti će mnogo preobrazba. U skladu s tim, svako malo desi se jedna moja. I nisam zbog toga uvrijeđena. Povrijeđena? Prođe i taj trenutak. Neshvaćanja. Tuđa izborna jedinica izglasala je drugog kandidata. Smatram to nužnošću cjelokupnog procesa onoga što sam u knjizi i opisivala.
Osjećam. Svojim najfinijim senzorima osjeta. Da dolazi. Vrijeme sazrijevanja za još jedan krug preinaka. Biti će krući, čvršći, nemilosrdniji i kvalitetniji. No ne smijem se rasipati tom rječju pred svojim kolegama. Doći će još ta vremena.
Post je objavljen 08.09.2007. u 21:00 sati.