Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lostinfantasy

Marketing

Ajmo dalje......

Zamisli veliku, bijelu, zagušljivu prostoriju. Pokušaj zamisliti tu groznu bolničku sobu koja tako nemilosrdno guta osmijehe, u kojoj se tvoji najdraži gube u fantaziji čudnih snova, koji plutaju stazom nesvjesnosti…
Kada bih znala da ove suze imaju smisao i kada bih bila sigurna da bi one mogle ubrzati tvoj oporavak, isplakala bih zadnje kapljice koje se nalaze na rubovima ovih uplašenih očiju…
I sada slažem nabacane rečenice koje na prvi pogled nemaju smisla, ali ipak postoji nešto što ih povezuje… postoji nada, snaga, želja, a čak i vjera koja govori da ovo iščekivanje ima smisla, da će sve ove jednostavne rečenice što prije postati prošlost koju više nećemo gledati, da će one barem malo ubrzati buđenje iz tog užasnog sna, da će ukloniti ovu noćnu moru što prije…. I već tisućiti put prevrćem ove slike koje vežu toliko lijepih uspomena, a sada su toliko bolne… kada bih samo postojao način koji bi te što prije dozvao… kada bismo mogli napraviti bilo što za tebe, vjeruj mi da bih među prvima poduzela sve što se od mene zatraži…
I već treći put se javlja taj grozni osjećaj krivnje da sam bila previše sebična i da ti nisam pokazala koliko mi značiš… ipak… postoji taj tračak nade koji mi govori da osjetiš moju brigu i želju da ponovimo sve ono što smo stvarali u 4-5 mjesecu…. Da ponovo provedemo sate i sate u glupom CD-u makar pričajući o filmovima koje ne gledam… Oprosti na ovim pomalo djetinjastim i nepromišljenim riječima, ali nostalgije su jače od razuma… ovi osjećaji koji sada kao pokošeni lutaju mojim tijelom tražeći ta zrnca topline koja tvome tijelu pomažu da se što prije vrati…. Znam da možeš! Znam da želiš ! znam da si dovoljno snažan da se vratiš i da nastaviš normalno! Želim da znaš da ćemo uvijek biti uz tebe i voljeti sve tvoje vrline, mane, sreću, pogotke i promašaje…. Želim da znaš da je tako bilo i prije ove tragične noćne more i želim da znaš da se užasno kajem ako ti to u zadnje vrijeme nisam dovoljno pokazala… ali znam da ćeš se sjetiti onih zadnjih proljetnih mjeseci…
I sada mi se glavom mota toliko retoričkih pitanja…. I opet ono na koje nikaaada neću dobiti odgovor…ali stvarno ne shvaćam zašto uvijek stradaju oni najpošteniji, zašto tuđom krivnjom stradaju oni koji to ne zaslužuju, zašto se nesreća mora dogoditi kada konačno prava sreća pokuca na vrata….
Suze…
Sjećanja….
Iščekivanje…….


Post je objavljen 06.09.2007. u 14:52 sati.