dan 6
ponedjeljak, 03.09.2007. “Prvi dan škole” + utorak, 04.09.2007.
Danas sam prvi put zakasnio na svoj slatki ljetni posao. Pričao sam jučer kako se moram ustati u pola 7, kako je to rano, bla ser kvak i ne, nisam se sjetio naviti budilicu tako da me jutros probudila izjava: “Pola osam je, što on ne radi ujutro?” Zakasnio sam 3 minute, što je puno budući da sam obično spreman za ulazak u dućan 15 minuta prije početka radnog vremena.
Prva stvar, ironije li što mi se kašnjenje dogodilo upravo na prvi dan škole. Zamisli ti to. Ovo je druga godina da je početak devetog mjeseca, a da mene boli k**** za moju gimnaziju. Nemojte me krivo shvatiti, nije da mi nije bilo lijepo, ali imam drugog posla i nije mi se dalo lupat vrijeme u školskim klupama, pa sam fino požurio s tim i maknuo se. Ali, zanimljivo mi se poklopilo to kašnjenje. Druga stvar koja me zaintrigirala dogodila se kad sam ušao u Importanne centar, da promjenim novce za suvenirnicu u kojoj radim, i vidio jedno pola hrvatskih srednjoškolaca kako se druži u trgovačkom labirintu. Doduše, zaboravio sam da je prvi dan zapravo prvi sat i hajde doma.
Isto tako mi je zanimljivo kako su i ove godine svi pričali i pisali o tome da se u ponedjeljak satima čekao u redovima knjižara. A meni nije jasno, koliko je teško kupiti 20ak bilježnica bilo koji dan u tjednu PRIJE početka nastave. Zašto većina ide baš u ponedjeljak, baš na prvi dan škole?
Još samo jedna situacija – rekla mi je sada baka (dakle, nisam kriv ako je informacija kriva) da su se opet žalili na količinu udžbenika (po tri komada za neke predmete), težinu torbi, itd. Meni je fascinantno to kako se uvjek ima netko za nešto žaliti. Recimo, prvo je bila na tapeti količina udžbenika i novaca koji trebaju biti izdvojeni za to (na to sam se i ja svojevremeno žalio). Sada je to bolje, svi dobivaju besplatne udžbenike, a i obujam gradiva je smanjen. Ali ne, sad kad su svi dobili udžbenike, sad je previše i to što trebaju potrošiti 100 kuna (ma da je i 200 kuna, nije greda) za folije kako bi iste te pametne knjige zamotali i čuvali – valjda im je i to teško, vodit brigu da udžbenici budu sretni i uredni i da barem jedno dijete nešto nauči iz njih. Sad mi je palo na pamet i to kako smo se svi mi žalili na cijene udžbenika, a do kraja godine sve bismo zaboravili i udžbenici bi bili poderani, pošarani, osiromašeni...sad su barem primorani i čuvat ih. A ako jedan udžbenik prođe više generacija, možda će ga netko i otvorit i pogledat što unutra piše.
Previše mi se nešto priča, previše se misli, previše se duma, a premalo radi. Kamo ide ovaj svijet, rekla bi moja prijateljica. Rekao bih i ja, zapravo. Mislim da se vraćam na zaključak prethodnog posta (mogao bih i provjerit, a možda se i sjetit, ne?) o tome da radimo sranja. Svi bi nešto okolo. Da zaključim situaciju, sad razmišljam malo šire od samog školstva. Ljudi moji, nas, ljudi, na Zemljici ima toliko puno da to više nije normalno, samo radimo smeće i filozofiramo. Budući da je situacija takva odredili smo si neka pravila, jednostavna pravila, da si olakšamo život u toj našoj zajednici. Pravila koja nas drže na okupu, koja nas usmjeravaju. Opća pravila čijim ignoriranjem zapravo pljujemo po onima koji ta pravila poštuju, pljujemo po onima koji voze unutar dozvoljene brzine i stanu kad semafor pokazuje crveno, po onima koji plaćaju vožnju tramvajem, po onima koji peru ruke nakon nužde i po onima koji kažu hvala kada im pridržiš vrata. O tim pravilima govorim. Ona nas ne sputavaju u našem životu, nego nam pomažu da u toj količini pojedinaca vlada neka sloga koja nam olakšava suživot. A kad to naučimo, onda ćemo primit udžbenike kao dar, omotat ih, reći hvala, a sljedeće ih godine predati dalje. Predložit ćemo promjene, a onda se strpit i pričekat da se dogode. I svima će bit lakše.
Možda želim suho zlato i dobru vilu, ali želim i strpit ću se, pa vidjet.
Tko živ tko mrtav...
Post je objavljen 04.09.2007. u 22:26 sati.