- Vragolasta si!
- Ma nisam…..
- Što ako se zaljubim u tebe?
- Ne smiješ se zaljubiti u mene.
- Hm..kako misliš ne smijem?
- Pa ne smiješ si dozvoliti da se zaljubiš, zar ne?
- Nemoj me to pitati.
Pogled izravno u oči, drugačiji nego inače, tijela pripijena….Stojimo.
Pogledaš u zvjezdano nebo, uh, koliko je bilo zvijezda tada ili smo ih samo mi toliko vidjeli. Zagrliš me, privučeš me sebi, čvrsto me držiš, ne mogu se ni pomjeriti, niti to želim.
Poljubac, i on je bio drugačiji. Nekako vatreniji. Udaljavamo se…
Uzmeš me za ruku, povučeš me k sebi i opet me poljubiš. Odlaziš na jednu stranu, ja na drugu, moj prijedlog.
Ne smijemo biti viđeni. Nikako! Ljudi bi odmah krojili priče….Koji ljudi, briga me, briga me za ljude. Ali ne smije nas NITKO vidjeti.
S vjetrom u leđima i blještavilom u očima nađem se u prolazu. Ti dolaziš s druge strane. Približavaš mi se. Još jedan poljubac, samo još jedan za večeras, iako sam tako nezasitna. Drhti mi tijelo. Da, poljubiš me. Otišla sam kući baš sam bila sretna, presretna. Pjevala sam….
- Posebna si i vrijedna truda!
- Hvala, lijepo od tebe.
- Molim! Kad je tako. Što te duže znam sigurniji sam.
-
Zaspala sam s pramenom kose preko lica koji je mirisao na njega. Smijem se.....
Post je objavljen 04.09.2007. u 00:17 sati.