Wiliame Blach: ''Velike se stvari čine
kad se sretnu ljudi i planine.''
Uspon traje malim, neravnim puteljkom. Ozarena lica planinara sve su mi dalje. Sad gledam samo njihove naprtnjače i pokoji sažaljiv pogled. Mrzim planinarski smijeh i dobru volju, riječi podrške. Žedna sam , znojna i pitam se gdje je uopće tu ljepota planinarenja?
Moja nasmiješena mama nastoji mi riječima pomoći. Mislim u sebi: ''Kamo si me to dovukla, ti grozna ženo?''
I na kraju svih tih muka, dolazimo u svijet vještica. Mogla sam i mislit. Pa to su njezine prijateljice. Čudesno, maglovito, vretenasto i zbunjujuće mjesto.
Sjednem na prvu klupu. Žedno pijem čaj i mislim da je mojim mukama kraj i da sam dočekala malo mira. Kad ono: opći striptiz. Svi skidaju majice, žene hodaju u grudnjacima. Kako bi moj suprug ovdje uživao! Radoznalo gledam muške planinare. Mirno jedu doručak i ništa ne primjećuju. Da nisu nastrani? U mojoj glavi košmar. Gdje sam to ja?
Nisam se stigla ni snaći, eto opet pokret. Trpam sve u naprtnjaču, crnih misli i slutnji.
Nakon kratkog, ravnog hoda, dolazimo do uspona. Pušem, posustajem, bjesnim. Srce mi je u glavi, a glava tko zna gdje.
Vidim ga iznad sebe. KLEK. Graciozno stoji na bijeloj sumaglici. Iz velike unutrašnjosti kao da čujem podsmijeh. A u meni prkos. Hrabro krećem, iako mi se suprostavlja tisuće oštrih kamenčića. Sretna sam jer savladavam taj put. Tu sekundu nirvane prekida moj pogled prema nebu. Totalna jeza, strahota, užas. Paklu još nije kraj. Vrh Kleka mi se ruga. Tu su i neke sajle, provalija. Kako će to izdržati moje kratke noge i dugi nokti? Očajna sjednem na hladni kamen. Samo me on razumije. Pogledam sa strane i vidim spomen ploče planinara koji su tu nastradali. Bože moj! Hvata me nesvjestica. Moja mama vadi bombone vitamina, iako meni trebaju bomboni hrabrosti. Gledam je. Čovjek bi rekao: sitna, lijepa, krhka ženica, blagih očiju i nježnog osmijeha. Prevario bi se. Iz nje sto vragova viri.
Polako dolazim k sebi. Opet mi nudi bombone. U mom pogledu zrnca ljutnje. Zašto mama? Bila sam dobra djevojčica i djevojka. Uvijek sam mislila da moju stariju sestru voliš više od mene. I sad znam istinu. Nju si ostavila uz obitelj u toplini doma, a mene po Kleku tjeraš kao seljak magarca. Samo ti fali štap da mi koji put daš po leđima.
Došli smo do vrha. Ne mogu doći k sebi. Sjednem na vrh Kleka. Više se ne ruga. Samo se zadovoljno smiješi. Umorna sam. A onda u svojoj kosi, tijelu i nogama osjetim kako me ponesu ruke planine. Prepuštam im se jer su tako visoke i duboke. Pokazuju mi kako da dotaknem vrhove drveća, šum njihovih dubina, tajnu postojanja. Nasmiješene livade poklanjaju mi čudesne mirise, Jaglac maše raskošnom glavicom. U tamnozelenoj šumi čujem hihot vještica, ali onih dobrih. Nemaju metle, već planinarske štapove. Osjećam se tako mala u čaroliji Velikog Kleka.
Vraća se sva ljubav prema mojoj krhkoj, nasmiješenoj, zadovoljnoj mami.
Možda ipak mene voli više?
Boni Velda
Post je objavljen 03.09.2007. u 21:03 sati.