Istina ili laž-zakaj istina kad je laž ljepša?
Često je laž puno lakše izgovoriti ili čak istinu zadržati samo za sebe,ne podijeliti ju s nikime i patiti u tišini da ne ispadneš ko neko ko smo hoće biti u centru pažnje.
A zakaj onda istina,zakaj se odlučujem za nju kad i sama znam kave posljedice nosi,kad znam da mi ljepše živjeti u tom nekom svojem,donekle (prividno) „savršenom“ životu.
Zakaj upropaštavam to malo kaj me drži sretnu i daje mi neku barem malu nadu za životom……
Zakaj si postavljam tolka pitanja i onda na njih tražim odgovore,a znam da odgovori mogu biti toliko teški da padam u užasnu depru i hoću biti nevidljiva,hoću izblijedjeti i jednostavno nestati.najgore kaj znam da nije sve uvijek savršeno i da postoje loše strane života i svakog,pa čak i savršenog trenutka.ali opet iznova kad proživljavam ta teška razdoblja,osjećam se isto i ništa mi nije lakše preboljeti zadobivene rane,čak je svaki put sve teže i tonem sve dublje i dublje………
Mrzim riječ zakaj i sva pitanja koja mi se motaju po glavi.
Mrzim sva pitanja koja sam postavila u vezi te svoje prividne sreće i rekla ih na glas pred nekim kime nisam smjela-zapravo pred tom osobom kojoj su bila namijenjena.jer barem ta prividna sreća je bila ljepša od te istine.
Mrzim odgovore koja sam dobila na svoja pitanja,jer znam da nisu iskrena,jer nisam zapravo dobila nikakav odgovor ,već sam opet dobila lažnu nadu.
Di je kraj tim mojim sranjima,di je kraj mojim patnjama i toj lažnoj nadi i sreći.
Zar su svi tolko dvolični i bez problema mogu gaziti sve pred sobom (ali doslovno) i ne mariti za osjećaje koje im ta osoba pruža.
Što sam kad se usporedim sa svemirom,tko sam,da li sam uopće netko?!
Znam samo da život mi je pun problema i ljudi koji me iz dana u dan sve više povrjeđuju..
Al onda opet volim i kad mi pružaju tu lažnu sreću i te trenutke koje živim u njoj i dok ne shvatim da je to sve ipak samo laž.
Post je objavljen 01.09.2007. u 23:48 sati.