"Živimo dan po dan", rekoh dječaku dodirnuvši mu dlanom lice.
"Danas ćemo živjeti danas jer sutra je daleko.
Znaš, bit će teško kada probudimo se svatko u svome kutu
sobe želeći više od jednostavnosti,"rakoh mu.
Dječakove oči (bile su to oči čovjeka koji razumije) nasmješiše se.
"Jesi li ikoga pobijedila u pljuvanju u dalj, majko," upitao me postajući
mi oslonac.
U dahu pretrčiš kilometre
ne osjetivši umor;
svjetlost ili mrak?
Na tankoj liniji što dijeli svjetove
žongliraš kuglicama sudbine;
istina ili laž?
Brižljivo spremaš točkice
dragocijenih dodira
pod pokrivač od trnja;
ljubav ili ravnodušnost?
Na pladnju serviran ti je život,
odabir je tvoj.
Post je objavljen 07.09.2007. u 07:13 sati.