Danas sam bila na kavi s onim dečkom kojeg sam vam već spominjala – onaj koji mi dijeli jako puno komplimenata. Budući da je uporan, našla sam se s njim i prije puta u London, i ok mi je jer smo trenutno u sličnoj fazi života – on upravo prolazi pakao zvan traženje posla, a kakao smo slične struke, zanimljivo mi je čuti njegova iskustva. Inače, čim me upoznao, nakon dva dana počeo je brijati kako sam ja ona prava za njega na što sam mu odgovorila da ne bude tako siguran. Naime, on je „zadrti“ (ne mislim ništa loše pod time, već mi nedostaje drugi izraz) katolik i Hrvat. Ja nisam sigurna u što vjerujem, no znam da Crkva kao institucija sigurno nije to... A i vjerujem u reinkarnaciju. Što je onako nekako kritičan segment ne-katolištva. U principu, ne opterećujem se vjerom u životu. Smatram da su sve vjere stvorene da pomognu čovjeku da nađe neku nadu, nešto što će mu olakšati kroz životne probleme. I nikad mi nije bilo bitno tko je kakve vjere. Budući da imam prijatelje diljem svijeta, znam ih stvarno svih vjera – od budizma, hinduizma, židova, svih silnih oblika kršćanstva... I shvatila sam da su svi oni zapravo vrlo slični, i da je vjera tu više-manje da prenese neka etička načela koja su u principu univerzalna. I on – taj dečko to zna.
Nakon sat i pol ugodnog razgovora, naišli smo na temu djece jer se neki klinac zabio u mene dok smo hodali ulicom. Došli smo do toga da ja nisam preluda za djecom i da, iako ću ih jednog dana sigurno imati, trenutno nikako ne želim. Na što me on upitao „pa nećeš valjda roditi s 30?!?!“ Pogledala sam ga i rekla jasno da hoću. I da ne znam što je tu tako čudno. Pa zna da želim sljedeće godine na postdiplomski i kaj ću sad baciti svo to obrazovanje u vodu da bih rađala djecu? Uglavnom, oprao me kako to nije u skladu s njegovim razmišljanjima, kako mogu karijeru staviti prije obitelji i bla bla bla. Objasnila sam da želim obitelj – JEDNOG DANA. Da ne želim rađati djecu sada pa da ih odgaja moja mama dok ja naknadno pokušavam ganjati karijeru i da budu nesretna. Onda je rekao nešto na što sam pukla. Pitao me „Znači odričeš se obitelji do 30-te radi razvijanja karijere? Zašto se onda ne odrekneš seksa?“ I dodatno insinuirao kako moje korištenje kontracepcije „oduzima život nekom djetetu“. Poludila sam. Mislim, otkud njemu pravo da mi tako nešto kaže???? Sad sam i ubojica??? Ne znam na koji način – zato što pijem tablete i „ne proizvodim jaja“????
Rekla sam mu da ovakav razgovor ne želim uopće voditi s njim i da me iritira što se tako obraća meni, nekako propovjednički. Rekla sam da ja ne vjerujem u pakao, i da ako ću završiti u njemu jer se ševim sa svojim dečkom s kojim sam gotovo 4 godine i planiramo brak, ali jednog dana – da me boli ona stvar. Iako je on pokušao izgladiti situaciju i ispričao se, toliko me izbacio iz takta da sam i dalje bijesna. On ne želi voditi ljubav s curom prije braka i ne bi joj „dozvolio“ da koristi kontracepciju – i ja se moram njemu opravdavati?????!!!! Moj izbor je moj izbor i nitko nema pravo meni suditi i držati prodike. Pogotovo ne on koji me poznaje dva mjeseca!
I kakve su to gluposti – ne bi joj dozvolio kontracepciju??? Ma, poslala bih ga ja neću ni reći kamo da mi dođe s tim. Moje tijelo. Moj život. Ja i samo JA odlučujem kada ću roditi i koliko ću djece imati. I ako ću htjeti, vodit ću ljubav sa svojim dečkom svaki dan, ujutro, popodne i navečer. I ne osjećam ni trunke grižnje savjesti.
Grrr... baš me izbacio iz takta... Ne znam cure, jesam li ja luda?? Stvarno ja imam „uzoran“ život... oboje smo zrelo pristupili tome i umjesto da to odobravaju, mene kritiziraju?
Post je objavljen 29.08.2007. u 17:28 sati.