Marketing
Ugodnih +32 u hladu i sol na usnama
More. Napokon more. Riječ kojoj sam se prijašnjih
godina strašno veselila. Ove godine nekako nije bilo
tako. No, prevarila sam se. Pa, krenuli smo.
Stigosmo tamo. Pomalo zbunjena, zgužvana,
zaležana i stravično žedna izađoh iz auta.
Uvidjeh situaciju. Dobro je, pomislim. Super.
Stvarno dobar pogled. Koje 3 minute do plaže.
Dođosmo drugamo. Točnije, na Čiovo.
Auto smo sparkali tamo gore, blizu plaže.
Ponosno gledam u svoju registraciju među
svim onim Česima, Poljacima i Austrijancima.
Uzimam pravopis u ruke i hvatam ležeći položaj.
Čilanje u debeloj hladovini, promatrajući okolo komade.
(eh, da ih je još i bilo...)
No, Marta je nešto ipak uočila. Straga se čini ok ehe..
Je da bi bilo u redu da je nešto viši, ali što ćeš...
Unatoč svemu, ponekad tako želim ponovno biti dijete.
Iako me to što nisam dijete nije spriječilo da ponesem sa sobom
Spužva Boba Skockanog i Patrika. Visili su na torbi i bili uvijek sa mnom.
Ovdje je Marta možda mrvicu čeznula za domom.
Ali samo mrvicu. I za nekim ljudima. I za čokoladom.
Ako ništa, bar sam čokoladu dobila. I to veliku. Ha!
Pažnju mi je odvukla mala djevojčica imenom Rosabela
koja je stajala podno mene i mog ručnika i tako silovito
plakala kao da joj se srušio cijeli svijet...
Zašto se ljudi tresnu smijati kada vide čime se na plaži,
osim kupanja i spavanja bavim?
Gdje smo mi, tu su i ovakve boce. Pune, naravno.
Samo što nakon vrlo kratkog vremena postanu prazne
pa onda vičeš : Tata,ajde pliiiz u trgovinu! I kupi čokolade!
Gdje je Marta?
Tko zna gdje su njegove misli... Iako sam sto posto
sigurna da razmišlja o svom biciklu, Plej stejšnu i
odlasku na nogomet. Ni moja razmišljanja nisu baš
tako jako daleko...
Trgnusmo se iz pasive te odlučismo malo prošvrljati
okolo. Slikati malo. Zezati turiste. Praviti žabice na vodi.
Odvaliti se od smijeha na zgražanja stranaca...
Iza velikog mola i igrališta za odbojku naišli smo na
zanimljive prizore. Iako zapravo nisam skužila čemu
je ovo služilo, a onda samo ovako, odbačeno u moru.
A ovo mi je bilo tako fora. Iako, ovako izgleda dosta manji.
Brodić nekakav je vozio mladence i užu obitelj do plaže.
Svirali su tamburaši, svi bijahu nasmijani, odjekuje cika žena...
...dok su ih na molu čekali kumovi, djeveruša te ostali ljudi na plaži...
Volim hodati bosa po kamenju. I volim vidjeti ovako
kamenite prilaze moru. Volim krš.
Kasnije, uživanje pod palmom...
...te zaključak kako su mi noge stravično bijele...
Jedna, onako slučajno, u prolazu, nakon što sam postala crvena...
U gradu ludnica. Sve puno naživciranih vozača. Čuješ
moju mamu kako govori: Pa kud im se žuri, na godišnjem su...
Zanimljivo je gledati kako se ljudi koji idu pješke brže kreću
nego mi u autu. A ništa, barem vidiš dosta toga. I onda vidiš
muškarca u ružičastoj majici. Ajoj.
Naiđoh kasnije na likića koji me je na engleštini pitao imam
li prijevoz do Šibenika. Naravno, nije kužio kad sam mu
objašnjavala da iznad Š ide kvačica. Ma, nije ni važno.
Ponudila sam mu voćne bombone te nastavila dalje...
Otišli smo, uz paljenje guma plavog Kawasakija ispred
Konzuma u Trogiru...
Pocrnila naravno nisam, izguštala se jesam, dobila majicu
sa Spužva Bobom. I ja zadovoljna. Je.
I nije važno što sam ovako kasno išla na more. I nije važno
što mi je bilo strašno čudno s mora vraćati se 28.8. Neka.
Treba još malo živjeti.
Pa onda škola.
Živjeli.
Pozdrav,
eMDe
Post je objavljen 28.08.2007. u 23:44 sati.